Search
Close this search box.
cool novi logo header
pobjede i porazi kod djece

Čovječe ne ljuti se: Treba li djeci omogućiti odgoj bez natjecanja?

Djeca u Kanadi više ne igraju nogomet da pritom broje golove odnosno rezultat. Golovi se zabijaju, ali se rezultat ne bilježi. Čitajte je li to dobro ili loše


Neki dan mi je prijatelj, povratnik iz Kanade, ispričao neobičnu priču kako djeca u Kanadi više ne igraju nogomet da pritom broje golove odnosno rezultat. Golovi se zabijaju, ali se rezultat ne bilježi. Čudom smo se čudili svi za stolom. Kuda ovaj svijet ide, nametnulo se kao tipično pitanje. Nema rezultata? Svi dobiju nagradu? Svi su pobjednici ili su možda svi ipak gubitnici?

Ne bilježiti rezultat kod malih sportaša

Ideja je krenula od publikacije koju je objavio „Canadian Sport for Life“ 2005. godine nazvane: „Long Term Athlete Development“. Mnogi dječji sportski klubovi, ali i federalno tijelo „Sport Canada“ prihvatili su upravo njihovu ideju i smjernice. Zbog toga se rezultat kod malih sportaša više ne bilježi. Ontario Soccer Association, planira taj pristup učiniti obaveznim za sve male sportaše starosti do dvanaest godina u slijedećih nekoliko godina.

Možda se na prvu čini kao jako dobro rješenje. Ako nema pobjednika, nema ni drame, nema uzavrelih strasti niti one pretjerane agresije mnogih roditelja. U svakom slučaju, nema bolesnih ambicija onih čija djeca ‘moraju ući u prvu postavu’. Čija djeca moraju pobijediti. Moraju pregaziti protivnika – ili će roditelji preuzeti stvar u svoje ruke. NOT cool i nikako poželjni ishod situacije. No, zato se igra bez rezultata čini baš kao vrlo dobra ideja!

Alfie Kohn, autor dvanaest knjiga i zagovornik odgoja bez konkurencije, kaže da:

Dokazi pretežno ukazuju da je konkurencija destruktivna, naročito, ali ne i isključivo kod djece.  Za njega to je toksični način odgoja djece. Osim toga, on smatra – suprotno općeprihvaćenom stavu – da je upravo odgoj bez natjecanja, pretpostavka za uspjeh u svim aspektima života

Cijeli Alfiev tekst o odgoju bez konkurencije

Ako svijet voli pobjednike…

djeca pobjede i porazi
Konkurencija je nužna

Iako se mnogi znanstvenici  slažu s Kohnom, da je oštra i agresivna konkurencija u dječjoj igri (sportu) loša, da potiče anksioznost i smanjuje samopouzdanje pa i rezultat. Teško je prihvatiti njegovu teoriju u vrijeme kada se sportski uspjesi slave kao da nema sutra, kada se na olimpijskim igrama dijele samo tri medalje i kada, na kraju krajeva, ipak pobjeđuje najuporniji i najbolji.  Svijet voli pobjednike, ali važno je i sudjelovati. Što učiti djecu i u čemu je poanta igre?

Konkurencija ili natjecanje je ukorijenjen, nužan i sastavni dio života. Istraživanja pokazuju da, pod određenim uvjetima, konkurencija može poboljšati naše rezultate, ali i zadovoljstvo. John Tauer, profesor psihologije na Sveučilištu St. Thomas kaže da je ‘ukidanje rezultata jednostavno nerealistično’, i dodaje: ‘Ne mogu svi biti doktori’.

‘Ne mogu svi biti doktori’

U nizu istraživanja koja je napravio kroz period od pet godina na djeci staroj između devet i četrnaest godina, mjerio je rezultat slobodnih bacanja (košarka) kroz tri različite situacije. U prvoj situaciji se jedan igrač natjecao s drugim (direktna konkurencija). U drugoj situaciji dva igrača su zajedničkim snagama pokušala postići najbolji  rezultat (kooperacija). Dok su se u trećoj situaciji natjecala dva protiv dva igrača -morali su udružiti snage kako bi pobjedili (konkurencija i kooperacija).

Kombinacija kooperacije i konkurencije je apsolutni pobjednik. Rezultati i zadovoljstvo upravo u toj situaciji bili su najbolji.

Dr. Tauer kaže, da je djeci od potrebe za pobjedom mnogo važniji ispravan pogled na svijet.

Ukoliko im dozvolite da stalno pobjeđuju, možda će se u početku osjećati dobro, no ubrzo će intuitivno shvatiti da nešto nije u redu. Dr. Tauer kaže: „Dozvolite im da izgube.“ Prema njemu, jedna od najvećih grešaka današnje psihologije je da želimo da se djeca uvijek osjećaju dobro.

Čovječe ne ljuti se

Moram priznati da sam u početku dosta puštala svom sinčiću da pobijedi u omiljenoj mu igri „Čovječe ne ljuti se“. Naravno kada sam počela igrati „za ozbiljno“ razočaranje je s njegove strane bilo veliko. Kao i svima nama, pobjeda je i njemu bila slatka. No, savjest mi je nalagala da ga moram naučiti i gubiti. Čini mi se da mi ta igra omogućuje da ga naučim neke od najvažnijih životnih lekcija.

Igraj do kraja. Uvijek možeš probati ponovo. Uvijek možeš promijeniti taktiku. Igri pristupi smirene glave, ali budi strastven i daj sve od sebe. Što više igraš, bit ćeš u tome bolji. Najbolji igri pristupaju kao problemu koji moraju riješiti, a ne kao suparniku kojeg moraju pobijediti!

Kakva su vaša iskustva? Podijelite ih s nama!

Barbara Strelar