Iva Ušćumlić Gretić: Zašto volim Zagreb

Zagreb
Snimila: Iva Ušćumlić Gretić

Autorica romana ‘Duhovi’, nevjerojatnom se silinom radnika-udarnika bacila na posao i za nas izmjerila Zagreb koliko je dug i širok…

Pristupajući Mediteranu odabiremo najprije polazište: obalu ili prizor, luku ili događaj, plovidbu ili priču. Kasnije postaje manje važno odakle smo krenuli, a više dokle smo stigli: što smo i kako smo vidjeli. Ponekad sva mora izgledaju kao jedno, osobito kad se dugo plovi, ponekad je svako od njih drugo more… Granice mu nisu ucrtane ni u prostoru ni u vremenu. Ne vidimo ni kako bismo ih odredili, ni po čemu. Nisu ni gospodarske ni povijesne, ni državne ni nacionalne: nalik su na krug kredom koji se stalno opisuje i briše, koji valovi i vjetrovi, djela i nadahnuća šire i sužavaju.“ – Predrag Matvejević, Mediteranski brevijar

Pristupajući Zagrebu, najprije odabiremo polazište: građevinu ili događaj, ljude ili priču. Matvejevićev „problem“ s Mediteranom isti je problem koji imamo pristupajući Zagrebu: gdje su mu granice? Gdje je ona čvrsta točka za koju možemo reći da savršeno opisuje Zagreb, ili pak ona za koju možemo reći da to Zagreb više nije? To je naizgled banalno pitanje: čak i u poslovično nesređenim katastarskim knjigama lako je odrediti do u milimetar točne granice Zagreba: podsjećaju me na njih – kao trenutačnog „izgnanika“ iz rodnog mi grada jer sam preselila u Samobor – ako ništa drugo, a onda plave ploče koje objavljuju da, eto, upravo ulazim u Zagreb.

Ali je li Zagreb samo to? Ploča koja govori da ovdje počinje glavni grad, ili je Zagreb nešto drugo, nešto više? Ili je samo skup ulica, trgova, avenija, uličica, zgrada, odvojaka i svih drugih katastarskih čestica koje neki marljivi birokrat bilježi u onim prašnjavim knjigama u zgradi Nacionalne i sveučilišne biblioteke?

#onokad imaš 15 godina

Možda da prvo odgovorim što je Zagreb za mene, gdje mu ja postavljam granice, gdje su u meni njegova čvrsta mjesta i uporišne točke. Prva je točka – banalno možda – radio. Odrastala sam devedesetih, u vrijeme dok mi je računalo služilo samo za pisanje i igranje tetrisa, u vrijeme dok je Cvjetni trg bio šaren i – kako mu ime govori – [lightbox link=”http://coolklub.com/wp-content/uploads/2013/11/cvjetni-trg-nekad.jpg#”]cvjetan[/lightbox], u vrijeme dok su ćošak samoga trga i Bogovićeve okupirali mladići sa sklopivim štandovima na kojima su prodavali piratske kazete i stare ploče.

Kad imaš 15, nevjerojatno je važno pitanje stati kraj tih štandova i tražiti nešto što će biti baš Nešto. Jer to je Nešto trebalo pokazati da razumiješ i voliš glazbu, da izlaziš na određena mjesta, da imaš nekakav stav prema glazbi, životu, svijetu. Dugo sam prolazila onuda, stežući u džepu svoj mjesečni džeparac koji je trebalo pažljivo rasporediti između subotnjih odlazaka u Jabuku, kupovanja cigareta poskrivećki i tih kazeta. I vrijedile su te kazete, vrijedile su pravo bogatstvo. I zato su morale biti Nešto. Što je to nešto bilo, nisam odmah znala. Ali te 1992. i 1993. godine, prije nego su ti momci potjerani sa štandova jer smo morali državu urediti sa svim pripadajućim zakonima i propisima, pa tako i onima koji štite autorska prava, moj je prozor do tog nečeg bio radio.

Postojala je emisija Izvan struje i sjećam se da sam nebrojene večeri provela s prstom spremnim na rec tipki kazetofona, spremna snimiti pjesmu koju voditelj najavi. Svaku pjesmu. A onda bih poslije satima preslušavala snimljeni materijal i birala što ću čuti. Tako sam, uostalom, čula Smells like teen spirit i ta je pjesma bila nešto posve novo, nešto što nikad nisam čula, nešto potpuno drugačije i naravno da sam prvom prilikom odjurila na Cvjetni i tražila svoje prvo Nešto. Nirvanu. Moje drugo Nešto je – pamtim to dobro – bio album Nick Cavea i Bad Seedsa, a treće Nešto je našlo mene: dugokosi momak po imenu Nino dao mi je, eto tako, Einsturzende Neubauten. Moglo bi ti se svidjeti, rekao mi je i gurnuo mi kazetu u ruku.

A tih sam večeri slušala radio, slušala sam ga do iznemoglosti, Radio 101, uvijek samo Radio 101 jer su oni jedini govorili o glazbi na način koji sam prepoznavala kao svoj, i stajala na balkonu, kriomice pušeći prije nego se roditelji kasno navečer vrate kući.

 Pogled s balkona

I s tog sam balkona gledala drvo šljive koje je nekoć raslo na križanju moje ulice. Bilo je to bezvezno, obično drvo šljive, kakvih ima milijun u ovome gradu – Zagreb je, ako niste znali, grad koji voli svoje šljive, akacije i magnolije, vjerujte mi jer ja hodam ovim gradom zavirujući u parkove i dvorišta, u ovome gradu ima nevjerojatno mnogo šljiva, akacija i magnolija – koje je posebno bilo samo po tome što je raslo tik uz svjetiljku javne rasvjete. Srasli su, stablo i svjetiljka, u nekoj neobičnoj simbiozi i promatrala sam ih mjesecima, ma godinama, s tog balkona i samo s tog mjesta na cijelom svijetu to je drvo izgledalo kao da svijetli iznutra, kao da samo iz sebe baca neku svjetlost.

Snimila: Iva Ušćumlić Gretić
Snimila: Iva Ušćumlić Gretić

Nekoliko sam puta jednostavno morala odjuriti onamo i vidjeti hoće li se čarolija zadržati i kad mu se približim – nije. Izbliza, to je samo jedno od milijun stabala šljive i samo jedna od milijardu uličnih svjetiljki. S mog balkona, uz tu glazbu koja mi je otvarala uši, svijet je izgledao kao čarobno mjesto, kao leteći tepih, kao bajka.

Osvajamo ovaj grad, vjerujem u to, u trenu kad ga počnemo voljeti. U trenu kad prvi put osjetimo njegovo živo bilo pod nogama. U trenu kad prvi puta dočekamo zoru na Gornjem gradu, smijući se i pjevajući, jer se mladost mora smijati i pjevati, u trenu kad prvi put čekamo nekoga na Trgu, kod Krleže, ili pod satom, ili ako si slijep kao ja – pod repom jer je tamo najmanje ljudi pa najlakše vidiš onoga tko dolazi.

Najdraža mjesta

A osim toga, tamo pod repom, u prolazu Harmica, dugo je postojalo najdraže mi mjesto u ovome gradu: prodavaonica bižuterije. U današnjem svijetu kineskih trgovina i „sve po 12 kuna“ dućana, bižuterija je bezvrijedna: za mene tada, to je bilo nevjerojatno mjesto, Alibabina pećina čudesa. Obožavala sam se vrzmati onuda, promatrati izlog i maštati o stvarima koje su mi, iako jeftine, bile nedostupne i daleke.

Osvajamo grad zaljubljujući se upravo u ta i takva mjesta. Osvajamo ga prvi puta kad neki kafić nazovemo svojim i barem neko vrijeme provedemo ispijajući jutarnje i poslijepodnevne i večernje kave u njemu. I nema nekog objašnjenja zašto baš taj kafić i zašto baš to vrijeme, ali nekako se ukrste tvoje stope s nevidljivim silnicama grada i odvedu te onamo i ondje se desi neka čarolija, neki tračak neobjašnjivog, neka simbioza tebe i tog mjesta, poput one šljive i one svjetiljke, i jednostavno nastaviš dolaziti onamo sve dok se jednog dana čarolija ne izgubi.

Danas trg izgleda posve drugačije, a opet… Volim mu prilaziti, tom trgu. Volim ulice koje vode do njega. Volim prolaze u kojima otkako znam za sebe sjede ulični svirači. Mijenjaju se lica, melodija na violini ili gitari, ponekad i nekom drugom instrumentu, uvijek ostaje ista, i volim to lice grada, taj njegov zvuk, tu njegovu iznenadnu toplinu. Ne volim šator na trgu, ne volim ga i doživljavam ga kao strano tijelo, ali volim sve ovo što okružuje moj trg. Volim bake koje prodaju pušleke na stubama koje vode na Dolac, volim ih vidjeti ondje i cvijeće uvijek kupim od one koja ima najgrbavije prste i najizboranije lice.

Kako se zaljubiš?

Kako se dogodi taj trenutak u kojem se potpuno i bez ostatka zaljubiš u nešto tako apstraktno kao što je grad? Ja sam se zaljubila onako kako bi se zaljubljivati trebalo: odjednom, naglo, potpuno i bez ostatka. Možda se to zbilo jednog Badnjaka sredinom devedesetih, jednog Badnjaka koji je, po svim najavama meteorologa, trebao biti siv, maglovit i suh, onako suh kako to znaju biti zagrebačke zime koje uporno odbijaju zabijeliti.

Ne volim snijeg, štoviše, imam snažnu i bolnu alergiju na hladnoću, ali te je zime moj život trebao malo čarolije, ne sjećam se više zašto, i silno sam željela bijel Božić. Sjedili smo u jednom od kafića u centru, približavala se ponoć i moje me društvo zadirkivalo da će, eto, i ovaj Božić proći bez snijega kad je netko ušao i nasmijao se i rekao mi, Iva – pogledaj van. Izjurila sam u tankoj košulji na ulicu i doista: pahulje su svjetlucale pod žućkastim neonom mojeg grada, uporne, tvrdoglave pahulje i sjećam se da sam plesala tamo na ulici jer je Zagreb jednostavno čaroban na dan prvog snijega, jednostavno je čaroban i nekako tiši, nježniji, mekši.

Možda se to zbilo jednog ljeta koje smo proveli uz gitaru po parkovima, nasmijani i radosni jer je grad konačno postojao naš. Možda se to zbilo onog ljeta kad sam, kao 18-godišnja klinka odlučila raditi u Vjesniku pa sam u ruke dobila malen fotoaparat s uputama da donesem priču. I donosila sam ih, donosila sam priče iz svojeg grada, poput one žene koja je mogla imati tridesetak, a mogla je imati i šezdeset, a kružila je mojim kvartom s kolicima na koja je slagala otpad i dva psa. Možda sam se tog ljeta, tog ljeta koje sam provela zavlačeći se u gradska dvorišta i podrume, ulice koje nisu postojale na kartama i zgrade koje su svoju povijest brojale stoljećima, tako bezrezervno zaljubila u grad.

Čitaj dalje>>>

More from Iva Ušćumlić Gretić

Net.hr ukinuo komentare, rekli su: Hvala, ali ne hvala!

U jeku seks skandala Clinton-Lewinsky, Hamburger Morgenpost objavio je duplericu...
Saznaj više

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *