Upisi u školu: Zašto je Finska najuspješnija u EU

nisu sva djeca ista
nisu sva djeca ista

Kada gledam testiranja za šestogodišnjake za upis u školu pitam se: Kako bih osobno prošla na testiranju, u koji okvir bi me ‘stručnjaci’ postavili? Onda brzo zaključim da ne bih imala šanse…

U tijeku su testiranja, evaluacije i ispiti koji bi djeci trebali omogućiti da se što je bezbolnije moguće upišu u osnovnu školu. No, kao i puno toga u nas, stvar je ponekad dovedena do apsurda. Ne želim strašiti roditelje svojim postom ali pogledajmo malo ovo: da li bi šestogodišnjak stvarno trebao znati u kojem je godišnjem dobu rođen? Da li je greška ako tijekom testiranja (crtanja) svojoj psihologici postavi bezazleno pitanje: ‘Da li je ovo dobro?’ I da li to znači da je dijete nesigurno (kako mi je psihologica sugerirala)?

Kako će stvari zapravo krenuti vidjet ćemo tek na jesen. Sve ovo pišem jer se gore opisani slučaj dogodilo meni, a imam osjećaj da nisam jedina pa sam krenula u malo istraživanje kako to rade drugi jer očito je da u nas i dalje vrijedi: Zašto bi bilo jednostavno?

Dovoljno je pregledati forume o ovoj tematici i sve će vam biti jasno. Roditelji mahom traže odgovore, a u njima ima doista svega. U tom smislu zapravo nije ni čudo da je video Sir Kena Robinsona o nužnosti svojevrsne revolucije u obrazovanju jedan od najpregledavanijih na mega popularnom portalu ted.com

Ken je stručnjak za kreativnost, a obrazovanje smatra jednom od stvari koja nas definira za cijeli život. S njime se slažem u svakom pogledu ali izdvojila bih dvije točke:

• Obrazovanje predstavlja nešto što će nas pripremiti za neizvjesnu budućnost.

• Ne postoje dobre škole, postoje dobri učitelji koji čine dobre škole.

Osim toga, potiče nas da jasno definiramo razliku između „teaching“ i „learning“. U školama smo da nešto naučimo (aktivno), zar ne? U školama, kaže, nismo da nam netko drži predavanja (pasivno). Dobri učitelji nas stimuliraju, izazivaju i uključuju u aktivan proces učenja.

Sir Ken Robinson rado spominje i pozitivan primjer finskog obrazovnog sustava, pa sam odlučila malo dublje zagrebati u njega. Pokušavam se sjetiti da li sam i sama prolazila tolike procjene sa šest i pol godina kada sam krenula u školu – mama kaže da nisam. Naravno, sustav se razvija pa sad veliki stručnjaci procjenjuju, na temelju polusatnog razgovora, da li vam je dijete spremno ili nije za školu.

Što me smeta? U velikom broju slučajeva, zaboravlja se činjenica da je svako dijete pojedinac i već ih se odmalena stavlja u jednu od ladica, okvir koji je osmislio sustav. Sustav koji polazi od sličnosti, ne od različitosti (a evidentno je da smo svi različiti).

ken_robinson_quote_original
Sir Ken Robinson: Ako djecu bespotrebno učimo da ne smiju pogriješiti da li upravo na taj način ubijamo njihovu kreativnost?   Foto: Screenshot/Ted.com

Uvijek sam se pitala tko je smislio te ladice? Vjerojatno neki jako pametni ljudi. Ili?! Jer što. Po svojoj prilici sva je sreća da mene sada nitko ne može procjenjivati jer mislim da bi stručnjaci imali velikih problema smjestiti me u bilo kakav okvir. Naime, moja bi dijagnoza glasila otprilike ovako:

Raspršena pažnja (obožavam raditi sto stvari odjednom) i opsesivna potreba za kontrolom (tresem se kad netko drugi kuha, a nije baš onako kako JA to radim). Osim toga, imam dana kada gledam u zadatke na stolu ispred sebe i jednostavno ne mogu ni početi njihovo rješavanje. Zamišljam si da sam negdje drugdje, najradije bi trčala po Jarunu ili Sljemenu. Vrpoljim se od pomisli na bilo kakav posao koji me tjera da sjedim na mjestu, tako da nije isključeno da imam ADHD. No, ima i dana kada se osjećam kao jako fokusirana [lightbox link=”http://coolklub.com/wp-content/uploads/2014/04/vjeverica-na-steroidima-e1397431096574.jpg#”]vjeverica na steroidima[/lightbox] i napišem par članaka, složim papire na radnom stolu, obavim hrpu sastanka i telefonskih razgovora, i čini mi se da mogu sve (isto ADHD). Sva sreća da me netko ne testira! Rezultat mog testa vjerojatno bi snažno ovisio o tome kakav mi je dan.

Jesam li takva kakva jesam spremna za život u ‘zajednici’? Razumijete što želim reći?

Idemo dalje. Finski ministar obrazovanja kaže: „Djecu pripremamo kako da uče, a ne kako da polažu testove.“, a finski učitelji kažu da djecu žele pripremiti za život (budućnost). BIG LIKE! Da li je možda ključ uspješnog obrazovanja upravo u tome? Da li je Sir Ken Robinson apsolutno u pravu kada kaže da djecu bespotrebno učimo da ne smiju pogriješiti i da upravo na taj način ubijamo njihovu kreativnost?

Finska je već godinama vrlo visoko na ljestvici najboljih obrazovnih sustava na svijetu. U svako dijete unutar njihovog obrazovnog sustava ulaže se jako puno truda, dok istovremeno ista prolaze vrlo malo testiranja. Točnije, imaju obaveznu samo maturu nakon završenog srednjoškolskog obrazovanja. Jednakost je najvažnija riječ u finskom obrazovnom sustavu.

Iz osobnog iskustva znam da to nije tako kod nas u Hrvatskoj iako bi trebalo biti. Dokaz? Čak 97% djece u Finskoj završava srednju školu i 66% ga nastavlja (to je apsolutno najviši postotak u cijeloj EU).

Upisi djece u školu
Za razvoj i učenje bez okvira i ladica! Foto: Shutterstock

U Finskoj učitelji provode više vremena u pripremama za rad sa svakim djetetom pojedinačno, a manje za sam rad u učionici. Gotovo mi je neshvatljivo da kažu: „Nema žurbe, djeca bolje nauče kada su spremna.“ Očito po uzoru na zelenu psihologiju, bez obzira na vremenske prilike, djeca imaju petnaestominutni odmor za igru – vani – na zraku. Domaća zadaća je minimalna. Dječake se za čitanje pokušava zainteresirati na način da čitaju priče o gusarima (zamislite?!).

I tako je finski obrazovni sustav, koji je postavljen prije četrdeset godina, upravo sve ono što predstavlja Sir Ken Robinson. Talenti su, on kaže, često duboko zakopani u nama (i našoj djeci). Talentima morate dati uvjete u kojima će zasjati.

Nakon svega, ja mislim da i u Hrvatskoj treba pozvati na revoluciju obrazovnog sustava i tzv. “poljoprivredni model“ za koji Sir Robinson kaže da se krenemo ponašati kao kad sadimo vrt: za uspjeh svake biljčice (djece) trebamo stvoriti uvjete u kojima će one uspjeti. Svaka na svoj način, bez okvira i ladica!

More from @B_arrow

Na pola puta priprema za polumaraton. Što smo naučili?

Prvi puta od kada mjerim svoje dionice u tjednu se...
Saznaj više

2 komentara

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *