Posjetili smo Odense (Odinov hram) i tamo dobro pretresli blagdansku kuhinju, običaje, izlaske i cijene. S ovim posljednjim barem nije teško – samo sve cijene pomnožite sa tri!
Zbilja mi nikad nije bilo jasno otkud nama Hrvatima onaj stereotip o Skandinavcima koji su rezervirani, hladni, nekomunikativni, zatvoreni, sve u svemu – prilično odbojna i čudna ekipa. No svaki moj posjet Danskoj uvijek me iznova uvjeri u suprotno.
Ovaj sam put bila u Odenseu, gradu smještenom na otoku Fynu u južnoj Danskoj. Odense je rodni grad Hansa Christiana Andersena i ujedno treći najveći grad u Danskoj. Veći dio stare gradske jezgre očuvan je i uređen u tradicionalnom stilu s karakterističnim niskim kućama (stalno sam se pitala kako tako kršni i visoki ljudi stanu u te male kuće), popločanim ulicama u kojima nema previše modernih dućana nego uglavnom prilično skupe (no isto toliko i prekrasne) suvenirnice, draguljarnice i restorani koji odaju počast svom najpoznatijem građaninu – tako se može jesti u „Ružnom pačetu“ i restoranima sličnih imena. Tu se ljubomorno čuva tradicija pa je ponuda uglavnom vezana uz tradicionalnu dansku kuhinju, a u ostalim dijelovima grada mogu se pronaći restorani s ostalim kuhinjama.
Vrijeme je adventa i to se u Danskoj slavi naveliko – božićne večere jedu se tijekom cijelog prosinca te se jede (i prilično puno pije) s poslovnim partnerima i kolegama, članovima obitelji, prijateljima…uglavnom, jede se obilno i u velikim količinama. Prosječan Danac obiđe tri do četiri takve božićne večere tijekom prosinca, a nekad nastave s feštanjem i u siječnju.
Stvar je ukusa i osobnih preferenci, no meni se tradicionalna danska kuhinja jako svidjela – uglavnom riba (haringe, losos i sl.) u marinadama jakih okusa, razne vrste crnih kruhova pa sve to obilato zaliveno raznim umacima koji su slični majonezi ili tartaru uz dodatke octa, šećera, soli i nekih začinskih biljaka kojima ni na hrvatskom ne znam imena.
Osim ribe jedu i puno crvenog mesa te povrća koje je uglavnom samo nasjeckano i jede se bez ikakvih dodataka. Mene su prilično čudno gledali kad sam svoju salatu polila octom i uljem te posolila i zapaprila. No baš tu je ta danska „kvaka 22“ koja se meni toliko svidjela. Primijetit će razliku u običajima, no neće se potajice „iščuđavati“ već će pokazati gotovo dječju otvorenost i iskreno zanimanje za te različitosti i raspitati se kako je to „kod vas“, radilo se o hrani, piću, običajima…
I tako je cijeli prosinac jetra (i vaga) u iskušenju pred svim tim finim, ali jakim jelima, pred velikim količinama alkohola (uglavnom pivo, no pije se i dosta crnog vina i „snaps“ – neka vrsta rakije) te slatkišima raznih vrsta. [lightbox link=”https://coolklub.com/wp-content/uploads/2013/12/risalamande02.jpg#”]Tradicionalni božićni desert je „risalamande“,[/lightbox] puding koji podsjeća na rižu na mlijeku, uz dodatak cijelog badema koji je skriven u tom pudingu te s preljevom od višnje. Tko jedući pronađe badem, ima pravo na mali dodatni poklon.
Osim toga, pripremaju se i paprenjaci, kolačići s cimetom i prhki keksi od maslaca u raznim „božićnim“ oblicima. I slatkiši su puni različitih začina – u danskoj kuhinji nikad nije „dosadno“.
Tradicionalna božićna večera uključuje i pečenu svinjetinu i/ili pečenu patku, karamelizirani krumpir, crveni kupus i puno „smeđeg umaka“ (u doslovnom prijevodu s danskog) – a radi se o umaku na bazi mesa (da ne bi slučajno usfalilo mesa).
Nikako se ne smije zaboraviti „gløgg“, kuhano vino koje se ispija tijekom adventa, na ulici, u kafićima ili tijekom posjeta prijateljima ili obitelji. U crno vino se dodaje cimet, klinčić, kardamom, šećer i naranča, a u jače verzije i rakija akvavit. Danci će uz „gløgg“ obično poslužiti kolačiće i marmeladu od jagoda.
E sad, stolovi su, kao što se dade naslutiti, puni delicija, no kako se ljudi zabavljaju za tim stolovima punim dobre hrane i finih pića? Nije bilo teško primijetiti da se vole zabaviti, upoznavati nove ljude, smijati se i šaliti, i što jest – jest, mogu podnijeti velike količine alkohola i pojesti ogromne količine hrane (a mislila sam da ja puno jedem). I opet, nigdje ni traga hladnoći, rezerviranosti i povučenosti – bila sam gost na jednom takvom velikom obiteljskom druženju i ni u jednom trenutku nisam ostala sama, niti se osjetila kao stranac, „rajska ptica“, odnosno netko za koga se iz aviona vidi da „nije odavde“.
Druželjubivi su, razgovorljivi, zanima ih kako se živi u drugim državama i kulturama, no nisu nametljivi i takvi su i uvijek – „fin svijet“, reklo bi se.
Što se tiče noćnog života u Odenseu, postoji nekoliko barova i pubova koji su popularni, no uređenje i atmosfera u njima je kao u svakom drugom disko klubu u Europi, tako da ne treba očekivati neko čudo, no cijene su često i trostruko više nego u Hrvatskoj.
I inače, cijene pića i hrane u kafićima i restoranima su za hrvatske pojmove „paprene“. No isplati se. I opet je ispalo (kao i u mojoj ruskoj odiseji) da se više isplati pojesti nešto u restoranu nego otići „na cugu“, no ipak nekad se treba i opustiti. Ne mogu to racionalno objasniti, no nije mi bilo žao ni jedne danske krune koju sam potrošila (a upravo u Danskoj sam jednom prilikom „obavila“ i svoj najskuplji izlazak ikad, no o tome u nekoj drugoj priči).
Moja prijateljica, Engleskinja koja je proputovala gotovo cijeli svijet, je zapravo jako dobro definirala Dansku (i Dance) u usporedbi s ostalima rekavši da su „oni tako neiskvareni“. To je zaista točno.
Možda je razlog tome što sam u Danskoj, bez obzira u kojem gradu bila, osjećala veliki mir i smirenost ljudi, pozitivnu i optimističnu „vibru“, bilo kratkoročnu, bilo dugoročnu. Uživala sam u odsutnosti bilo kakve buke, vike i dernjave na ulicama, provela sate u šetnji prekrasnim velikim parkovima i lijepo uređenim šetnicama, „pasla oči“ na lijepim ljudima (nisam jedina koja se po povratku iz Danske čudila kako su „tam’ svi tak’ zgodni“) i uživala u njihovoj verziji jednostavnosti, čistoće i funkcionalnosti dizajna – odjeće, namještaja, posuđa, tehnike…
Moja prijateljica, Engleskinja koja je proputovala gotovo cijeli svijet, je zapravo jako dobro definirala Dansku (i Dance) u usporedbi s ostalima rekavši da su „oni tako neiskvareni“. To je zaista točno i to se i vidi u načinu života koji je opušten, nesklon bilo kakvom pretjerivanju (unatoč vrlo visokom standardu i platežnim mogućnostima) i prilično pragmatičan što očito čini dobitnu kombinaciju. Zato nije ni čudo da su godinama proglašavani najsretnijim ljudima na svijetu.
Autorica: Dora Ječmenjak, profesorica njemačkog i engleskog u školi stranih jezika Smart
.
[divider]Ovaj tekst nastao je u suradnji sa školom stranih jezika ‘Smart’ [/divider]
Smart škola stranih jezika posluje od 2006. godine, a dio je Smart grupe zadužen za poduku stranih jezika za sve uzraste: općeg i poslovnog tečaja stranog jezika, pripreme za međunarodno priznate certifikate, hrvatski za strance, pripreme za maturu i poduku te jezično savjetovanje.