Triler Joëla Dickera “Istina o slučaju Harry Quebert” od šestotinjak stranica svjetski je književni bestseller i morala sam pročitati i posljednje slovo…
… Da vidim zašto!? Nisam razočarana, naprotiv(!) ali krenimo redom. Priča je to o Noli Kellergan, djevojci koja je nestala 1975. g i čije je tijelo nakon dvadeset i tri godine pronađeno u vrtu Harrya Queberta, renomiranog pisca i profesora. Njegov štićenik Marcus Goldman, također pisac i mlada nada newyorške književne scene, baca se u istraživanje zločina kako bi spasio svog uzora od smrtne kazne. Aurora, gradić u kojem se sve događa, prepuna je zanimljivih likova i sudbina koje se međusobno isprepliću…
Kada netko u svojim dvadesetima napiše knjigu koja u kratko vrijeme postigne ovoliki uspjeh, znatiželja se probudi i pitate se kako? Moram priznati da sam u knjizi od početka tražila neponovljive opise, prenesena značenja, likove koji zrače slojevitošću (čitaj: jako su komplicirani).
I da. Tražila sam i Larssona s kojim su neki kritičari uspoređivali Dickera. Nisam ga našla. Dicker nije Larsson, a sigurno ne i Nabokov. Dicker je Dicker. Najviše što mogu reći na tu temu jest to da Dicker ima dvadeset i devet godina, a Larsson je bio u svojim četrdesetima kada je napisao trilogiju koja ga je učinila besmrtnim. Iskustvo?
Evo što na tu temu u svojoj knjizi kake Dicker: “Kad navršite desetu, formirani ste kao dijete. Kad navršite dvadesetu, formirani ste kao odrasla osoba. Kad navršite tridesetu ili jeste čovjek, ili niste. S trideset jednom godinom dakle prekoračili ste tu važnu stepenicu.” Čisto sumnjam da bi se Larsson složio.
No, roman nije o tridesetima i dvadesetima… Radi se, naime, o relativno dobro tempiranom triler krimiću s napetim početkom, sredinom i krajem. Gutate stranice! Naravno, tko je ubojica nagađat ćete do samog kraja. Priča je dobra, likovi zanimljivi i na početku sve me nekako podsjetilo na [lightbox link=”https://coolklub.com/wp-content/uploads/2014/11/Twin-Peaks-3.jpeg#”]Twin Peaks[/lightbox] (ako vam je promaklo, radi se o kultnoj američkoj seriji iz devedesetih Davida Lyncha).
Ali baš kao što se i serija nekako razvodnila ili pretjerano zakomplicirala na kraju, tako sam i ja do kraja knjige izgubila “okus”. Fali mi jezik četrdesetinešto godišnjaka. Nedostaje mi njegovo iskustvo, slojevitost i žestina.
Ono što je Dicker savršeno pogodio je vlastita budućnost. Ako ne vjerujete da sami možete ispisati svoju uspješnu priču, čitajte Dickera. On je uspio!
Baš kao glavni lik Marcus, i Dicker je mlad, uspješan, bogat i pomalo zelen. Bori se s izdavačima, inspiracijom, traži odgovore i griješi. Baš kao i Dicker, Marcus ima tajnicu Denise, a pretpostavljam i dugogodišnjeg mentora. Možda nije rješavao zločin, ali osoba Joëla Dickera može se lako iščitati u liku Marcusa Goldmana.
Danas i njegov život vjerojatno izgleda baš poput opisa iz knjige: “Svi su govorili o knjizi. Nisam više mogao mirno šetati ulicama New Yorka, nisam više mogao, kao obično, trčati stazama Central Parka, a da me netko od šetače ne prepozna i dovikne: Hej, pa ovo je Goldman, Pisac!”
Ocjena za proricanje (čitanje) vlatite budućnosti: čista petica. Knjiga, četvorka!
[tabs tab1=”JOËL DICKER”]
[tab]
Joël Dicker (Ženeva, 1985), diplomirao je pravo. Piše na francuskom jeziku. Prvi roman ‘Tigar’ nagrađen je 2005. na međunarodnom natjecanju mladih autora. Za ‘Posljednje dane naših očeva’, roman koji je napisao s dvadeset četiri godine, osvojio je nagradu za najbolji neobjavljeni rukopis. Triler “Istina o Slučaju Harry Quebert”, donosi mu prestižne nagrade, nevjerojatnu slavu i još nevjerojatnije usporedbe (Vladimir Nabokov, Stieg Larsson…).
[/tab]
[/tabs]
