Ne gledam okolo, u zoni sam, ali primjetila sam frendicu, koja mi je vikala ‘Hard core, or no-core’, to je uvijek bio moj savjet kolegama na faksu kada bi me pitali za savjet kako trčati
UPDATE 15. ožujka 2016.: Ovaj intervju nastao je i prvi put je objavljen na stranicama CoolKluba u ožujku 2014., kada nam je Lisa jednostavno otvorila srce i ispričala priču s New York maratona na kojem je osvojila četvrto mjesto. Iznova objavljujemo ovaj razgovor u znak podrške našoj olimpijki ali i kao inspiraciju mnogim trkačima! CoolKlub
Najkompetitivnija utrka u Americi, točnije polumaraton u New Yorku, ove je godine ugostio oko 20.750 trkača od čega su, prvi puta u devet sezona utrke, preko polovice bile žene. Jedna od njih je i naša olimpijka Lisa Stublić. Lisa je ove godine NYC polumaraton, kako već vjerojatno znate, završila na četvrtom mjestu na čemu joj od srca čestitamo.
Razgovarali smo dopisivajući se preko Facebooka i samo devet dana prije početka Svjetskog prvenstva u Kopenhagenu za koji Lisa najavljuje:
U Kopenhagenu mogu trčati još bolje!
Već smo ušli u sezonu trčanja i pravi je gušt čuti sve o pripremama, načinu trčanja i detaljima polumaratona u New Yorku. Utrke koja nas fascinira i na kojoj ćemo, nadamo se, i sami jednom nastupiti:
Kako se pripremaš na sam dan utrke?
Jutro pred utrku prolazi brzo. Uvijek se budim četiri sata prije starta kako bih doručkovala i da sve obavim na vrijeme. Profesionalcima je na usluzi autobus koji nas sat i pol do dva prije početka utrke odvozi na start. Za sebe imamo zatvoreni grijani šator u kojem se pripremamo i razgibavamo.
Naravno ima hrane i pića. Također, postoji i poseban dio za zagrijavanje. Otprilike 20 minuta prije starta utrke u New Yorku izlazimo iz šatora na start i šećemo. Kroz ovo prolazim svaki puta tako da na samom startu nemam nekih posebnih osjećaja. Fokusirana sam na samu utrku. I tada kreće.
NYC half je poseban imaš li i ti taj osjećaj?
Da, za mene je utrka u New Yorku uvijek posebna. Tu sam studirala (Columbia University) i još sam uvijek članica NYAC-a (New York Athletic Club) koji je, kada ga već spominjem, ženski klub broj jedan u New Yorku. Odrasla sam u Connecticutu koji je samo 150 kilometara udaljen od New Yorka i na samoj utrci uvijek imam jaku podršku. Obitelj s majčine strane živi u tom području i svi me dolaze podržati!
Moram još jednom reći kako mi je bilo jako drago trčati polumaraton u Zagrebu protekle jeseni. Kada sam zaokrenula u Dubravi i prema Črnomercu, svi su mi pljeskali i bilo je cool, nisam mogla vjerovati! Svi ti ljudi koji su trčali i utrkivali se smogli su snage i pozdravljali me. Bilo je prekrasno. Nisam imala pojma da me podržava baš toliko ljudi.
Kakva je bila taktika za New York?
Obzirom da je bilo uistinu puno brzih djevojaka, bržih od mene, nisam mogla priuštiti razne igre promjene tempa jer bih ispala iz utrke.
Prvih pet kilometara bila sam prva, potom sam između 5 i 11 kilometra trčala u grupi s četiri druge djevojke i taman u 12 kilometru pobjednica Sally Kipyego i trećeplasirana Molly Huddle krenule su naprijed.
Album fotografija možete pogledati na službenoj Facebook stranici NYC-Half Marathon
Mislila sam da ću ih stići ali nisam uspjela. Prošle godine ovu sam utrku završila na trećem mjestu i uistinu sam željela postići barem jednaki rezultat ali nije mi žao jer me pobijedila Kipyego (srebrna olimpijka iz Londona na 10.000 metara), potom Buzunesh Deba, cura iz Etiopije koja je zauzela dva druga mjesta na NY maratonu 2011. i 2013. godine i amerikanka Molly Huddle, američka rekorderka na 12.000 metara.
Također pobijedila sam neke djevojke koje imaju bolje statistike od mojih tako da se ne želim niti smijem žaliti!
Kako postavljaš ciljeve?
U New Yorku sam htjela trčati brzo i postići što je moguće bolje mjesto u poretku. Ova je utrka bila priprema za Svjetsko prvenstvo u Kopenhagenu. Ukoliko će sve biti u redu mislim da ću tamo trčati još bolje!
Od utrke do utrke ciljevi se razlikuju. Ponekad se fokusiram na vrijeme, nekad na poredak, a ponekad je u fokusu oboje.
Kako se snalaziš na startu. Kako je biti sam u svemu tome?
Na primjer, protekle jeseni prije početka utrke NY maratona bila sam nervozna. Bilo je to prvi put da sam osjetila da ljudi od mene nešto očekuju. Sve druge utrke do tada, trčala sam za sebe. Ovaj put, pred početak utrke polumaratona, osjećala sam mir jer sam naučila da nervoza nema smisla.
Samo treniraš najbolje što možeš i onda sve to staviš u jednu utrku. S dobrim vremenom sve je super, a ako je u pitanju loša utrka, trebaš ostati hladne glave i gledati na sljedeću utrku.
I da, nervoza je čisti gubitak energije. Ove godine čak mi je i organizator rekao da izgledam smireno i spremno.
O čemu razmišljaš dok trčiš?
Veći dio utrke ne razmišljam previše. Većinu vremena sam u ‘zoni’. Na treninzima razmišljam o ciljevima tako da do same utrke sve postaje jedno. Tijelo je na to pripremljeno pa je najbolji savjet ili stvar koje trebate činiti da budete opušteni i fokusirani.
Kada prlazim bitne dijelove na utrci (5k, 10k, 15k, 20k) bacim oko na svoj sat samo da potvrdim da je tempo u redu. Također, razmišljam kako ću se ponašati ukoliko tijekom utrke dođe do promjena.
Vrlo rijetko primjećujem što se događa oko mene. U principu, primjetim ako se nešto baš jako ističe. Sada u New Yorku, moja dobra prijateljica s faksa stajala je na prvoj milji i skakala je kao luda, mahala rukama i vikala “Hardcore or no-core.” A to sam ja uvijek govorila ekipi s faksa koja je bila nervozna pred početak utrke ili je od mene tražila kakav trkački savjet. E, to sam primjetila ha-ha-ha.
Draga Lisa, držimo ti palčeve za Kopenhagen i dalje!
Vezane teme:
