Javili smo se Lisi, čestitali joj na 12. mjestu na maratonu u New Yorku i zamolili za intervju. Razgovarali smo o počecima, upornosti, treninzima, trčanju zimi i opremi. Svemu što i nas, obične smrtnike koji se trude trčati, stalno i uvijek zanima
(UPDATE: Ovaj intervju objavljen je u CoolKlubu u srpnju 2013. nakon fenomenalnog uspjeha na maratonu u New Yorku, no Lisini daljnji rezultati pokazuju da djevojka zaslužuje da je što bolje upoznate pa smo izmijenili datum objave kako bi bio intervju bio vidljiviji i ponovo završio na naslovnici. CK )
Koliko lud trebaš biti da prije posla ustaneš i odradiš trening od 8, 9 ili deset kilometara? Koliko tvrdoglav kao mazga trebaš biti da nakon posla uskočiš u tenisice i s veseljem optrčiš Jarun? A tek vikendi… Odgovor je: Ni lud niti tvrdoglav već uporan do boli (i to doslovno!). Zna to i Lisa Stublić. Skypeu i svim modernim drangulijama unatoč s hrvatskom maratonkom razgovarali smo na staromodan način.
Nakon što je početkom mjeseca na maratonu u New Yorku, inače jednom od najvećih na svijetu, osvojila [lightbox link=”https://coolklub.com/wp-content/uploads/2013/11/Lisa-Stublic-rezultat-New-York-2013.jpg#”]12. mjesto u ukupnom poretku žena s vremenom 02:34:49[/lightbox], čestitali smo i poslali joj mail u kojem smo zatražili intervju. Lisa nam se javila nakon nekoliko dana i rekla da pošaljemo pitanja. Učinili smo to s velikim oduševljenjem. Odgovorila je u najkraćem mogućem roku. Sa sportašima uvijek možete računati. Stoga smo si dali oduška i nakon vlastitog trkačkog podviga na Zagrebačkom maratonu porazgovarali s istinskom heroinom ovoga sporta.
Pročitajte i kako se Lisa priprema za polumaraton u New Yorku
Lisa trenutno boravi u New Yorku i spomenuti maraton bio je njen šesti po redu. Kada se u obzir uzmu brojna dostignuća ove mlade djevojke teško je za povjerovati da se nikada nije mislila baviti trčanjem (nego plivanjem), odnosno da je za vrijeme studija u New Yorku najviše trčala 10.000 metara. Maraton joj nije bio ni na kraj pameti!
Kada si počela trčati? Koji ti je bio motiv za trčanje maratona?
Počela sam trčati s 14 godina, na početku srednje škole. Do tada nikada nisam sudjelovala u sportskim natjecanjima, ali me moj učitelj tjelesnog poticao da se pridružim cross country timu. Ustvari nikada nisam imala neku snažnu motivaciju da trčim maratone. Moj trener Slavko Petrović mi je još 2008. rekao da bi bila dobra baš u trčanju maratona, ali tada su mi se oni činili jednostavno predugi. Ipak, 2010. sam istrčala svoj prvi maraton. Kada sam počela trenirati duge pruge (polumaraton i maraton) činilo mi se da je baš mom tijelu lakše, iako sam trčala duže kilometraže. Tako sam i sve više uživala u treninzima. Mislim da sam ipak maratonac u srcu, jer kad treniram ili trčim maraton sve se čini dobro.
Bila sam izgubljena u smislu da nisam znala što bi dalje. Uvijek sam željela raditi puno stvari, ali ukoliko u nečemu želite stvarno briljirati morate biti predani i fokusirani na tu jednu stvar, a ne rastrgani između puno različitih
U nekoliko intervjua si rekla da si se u svojim studentskim danima osjećala pomalo izgubljeno, da li ti je trčanje pomoglo da u ostalim segmentima života pronađeš jasnoću?
Bila sam izgubljena u smislu da nisam znala što bi dalje. Uvijek sam željela raditi puno stvari, ali ukoliko u nečemu želite stvarno briljirati morate biti predani i fokusirani na tu jednu stvar, a ne rastrgani između puno različitih. Vidjela sam kako se mnogi moji kolege s fakulteta zapošljavaju na poslovima koji im se baš i ne sviđaju. Prihvatili bi ih samo radi novca. Meni se to činilo besmislenim. Ja sam nakon fakulteta nekako „lebdjela“ i pokušavala odgonetnuti gdje će me život odvesti. Trčanje mi nije nužno dalo neku jasnoću po tom pitanju. Mislim da sam tada bila premlada da znam što ustvari želim. Možda sam još uvijek premlada?! Prije negoli sam postala maratonka uvijek sam željela raditi nešto kreativno i u onim granama u kojima se moraš nečega odreći i požrtvovano raditi kako bi se dokazao i počeo od tog posla zarađivati za život. To je više-manje isto kao trčanje. Nitko te neće sponzorirati ukoliko je jedino što imaš ponuditi tvoj potencijal. Moraš prvo vjerovati i ulagati u sebe, puno raditi i žrtvovati se znajući da možda i nećeš uspjeti, ali ukoliko uspiješ moći ćeš od toga živjeti.
Međutim, nisam se smatrala profesionalnom maratonkom sve do ovog proljeća kada sam istrčala 1:09 polumaraton i 2:25 maraton
U jednom trenutku odlučila postati profesionalna maratonka? Kako si donijela tu odluku?
Ovo pitanje ustvari ima dva odgovora. Odlučila sam postati maratonka u kolovozu 2010. Od 2008. do tada, radila sam kao profesorica engleskog jezika u jezičnoj školi Lingoteka. Par tjedana prije nego je počela školska godina 2010/11. otišla sam, jer je jednostavno postalo preteško trenirati u tom intenzitetu i raditi. To sam činila od siječnja do lipnja 2010. i bilo mi je izrazito teško jer nemaš vremena za odmor, a odmor tj. oporavak je gotovo jednako važan, ako ne i važniji od samih treninga. Kako smo moj tim i ja mislili da mogu istrčati A standard za Olimpijadu, znala sam da ukoliko ga istrčim mogu postati dio Olimpijskog programa koji bi mi omogućio da treniram bez da radim. Tako sam ostavila svoj posao nadajući se da ću istrčati A standard nekoliko tjedana kasnije. Završilo je tako da sam ga i istrčala, prema tome sve se završilo u moju korist! Međutim, nisam se smatrala profesionalnom maratonkom sve do ovog proljeća kada sam istrčala 1:09 polumaraton i 2:25 maraton.
O čemu razmišljaš kada trčiš?
Kada trčim, ne razmišljam o ničemu. Meni je to svojevrsna meditacija. Pretpostavljam da jednostavno odem ‘u zonu’.
Čega se najviše odričeš u ime trčanja? Da li ti ta odricanja teško padaju?
Rekla bi da je moj najveće odricanje kao trkača maratona činjenica da je to 24-satni posao. Kako većina poslova funkcionira tako da odete na posao, odradite određene sate i kada dođete kući možete raditi što vam je volja. U mom slučaju to nije tako. Trčanje maratona je način života. Sve je bitno. Tako, na primjer, kada mi traje sezona utrka, ne izlazim, ne pijem i idem rano u krevet. To je vrlo discipliniran način života. Meni to nije teško.
Ja jesam pomalo tiha i zatvorena osoba pa mi to sve odgovara. Sjećam se kada sam krenula na fakultet kako je trener rekao nama brucošima da će biti puno tuluma i događaja koje ćemo propustiti. No, ukoliko želimo dobro trčati moramo odlučiti što želimo. Da li je želimo izlaziti svaki vikend i biti kao svi drugi ili ćemo radije voditi disciplinirani način života pa jednog dana ići na velika natjecanja na koja mnogi nikada neće imati priliku ići. Rekla nam je da je ovo posljednje svakako više cool opcija.
Kako si upoznala svog sadašnjeg trenera Slavka Petrovića?
Slavka sam upoznala u trening kampu na Rogli u svibnju 2008. Tada je on još uvijek bio sportaš, ali baš u tijeku prelaska u trenerske vode. Imala sam tada drugog trenera, ali sam ga svejedno pitala o njegovim metodama treninga i meni je taj pristup imao puno više smisla. Mislila sam da bi mogla nadmašiti svoje rezultate upravo s njegovim načinom treninga. I tako sam u listopadu 2008. počela trenirati s njim.
Što je presudilo da upravo on postane tvoj trener? Kakav imate odnos?
Glavni razlog je bila njegova filozofija treniranja. Taj trening više se temelji na izdržljivosti, ali i oporavljam se puno brže pa na kraju mogu istrčati bolje rezultate. Naša veza, sportaš-trener je jako dobra. Nema postavljene hijerarhije. On respektira mene kao sportaša i ja njega kao trenera. Imamo izvrsnu komunikaciju i zajedničke ciljeve. Mi (moj trener i cijeli tim) smo kao jedna velika obitelj.
Koliko je način treniranja utjecao na tvoje rezultate?
Training with lactates je stvarno popravio moje rezultate. Glavni razlog je zato što uvijek trenirate u svom optimumu. Praktički je nemoguće da se pretrenirate ili pod trenirate. S ovim tipom treninga također jako dobro znate koliko traje oporavak, a kao što sam ranije rekla, oporavak je važan dio treninga. Ukoliko ne provodite opravak pravilno, rezultati će pasti.
Kako treniraš zimi?
Moji treninzi su poprilično jednaki kroz cijelu godinu. Preko zime idem u trening kamp u gradu Albufeira u Portugalu i tamo je vrijeme pogodno za treniranje (proljetno). Tako da ne moram brinuti oko hladnoće i snijega.
Ovo će možda zvučati pomalo ludo, ali moje najdraže mjesto za trčanje u Zagrebu je krug od 3K u maksimiru. Mogla bi ga trčati cijeli dan.
Na što treba paziti prilikom zimskih treninga?
Najvažnije bi bilo odjenuti se pravilno. Očito je da vam treba biti toplo. U Zagrebu je teško trčati po snijegu kada je sve pokriveno. Shvatila sam da je krug od 1600 metara oko Bundeka najjčešće čist i kada pada snijeg. To je sigurno mjesto za trčanje po snijegu.
Koja ti je najdraža trasa za trčanje Zagrebom, a gdje voliš trčati u New Yorku?
Ovo će možda zvučati pomalo ludo, ali moje najdraže mjesto za trčanje u Zagrebu je [lightbox link=”https://coolklub.com/wp-content/uploads/2013/11/park-maksimir.jpg#”]krug od 3K u Maksimiru[/lightbox]. Mogla bi ga trčati cijeli dan. Ustvari, jednom sam tamo provela cijeli tjedan treninga! U NYC trčim u [lightbox link=”https://coolklub.com/wp-content/uploads/2013/11/vcp.jpg#”]Van Courtland Parku[/lightbox]. To je cross country staza u Bronxu. Tamo imaju sve…ravnine, asfalt, šljunak, uspone. Tako da se tamo može trenirati tip treninga koji ti se sviđa.
Moj najdraži maraton je moj prvi maraton u Berlinu. Prvi put u životu sam pokušala nešto za što sam znala da će utjecati na cijeli moj život, bez obzira da li ću uspjeti ili ne. Ukoliko uspijem postati ću maratnoka, ukoliko ne uspijem, ostati ću bez posla
Kako često mijenjaš tenisice? Koji je brand preferiraš?
Svoje tenisice za trening mijenjam svakih mjesec do mjesec i pol dana. Tenisice u kojima trčim (u kojima i treniram) mijenjam svakih 3 mjeseca. Moj sponzor za tenisice je Li Ning, pa su stoga upravo one trenutno moj omiljeni brand. Svatko za sebe treba isprobati i vidjeti koji mu brand najviše odgovara s obzirom da su svakome stopala različita.
Koji ti je dosada najdraži marathon i zašto?
Moj najdraži maraton je moj prvi maraton u Berlinu. Prvi puta u mom životu sam pokušala nešto za što sam znala da će utjecati na cijeli moj život, bez obzira da li ću uspjeti ili ne. Ukoliko uspijem postati ću maratnoka, ukoliko ne uspijem, ostati ću bez posla. Bilo je to i prvi puta u mom životu da sam u isto vrijeme osjećala mnogo naizgled oprečnih emocija….vjeru, motivaciju, strah, nadu, odlučnost, uzbuđenje. To je bilo predivno. I kada sam pretrčala cilj maratona prvi puta….čini vam se kao takvo veliko postignuće. Mislim da svi koji trče maratone, ne samo elitni trkači imaju isti osjećaj.
Koji je slijedeći cilj?
Moj slijedeći cilj je Europsko prvenstvo u maratonu, u kolovozu 2014.
Sa sportašima uvijek možete računati. Urediti ovaj intervju bilo je veliko zadovoljstvo. Draga Lisa, uživaj u New Yorku. Mi ti držimo palčeve da se ispune svi tvoji snovi i ciljevi!
