COOLKLUB PROTIV NASILJA NAD ŽENAMA! Povodom promocije spota Ženske kuće: “Vjerovala sam da postoji drugačiji život“, sudionica rasprave Iva Ušćumlić Gretić napisala je osvrt
Martina je – ne zove se Martina, ali nazovimo je tako – moja generacija. Upoznale smo se jer nas je dijelilo nekoliko ulica. Nisam dijelila njen glazbeni ukus. Nikad me nije zanimala moda, nikad nisam bila tip cure koja se voli sređivati – čitav sam život pomalo tomboy koji odjeći, šminki, cipelama i ostalim sitnicama koje žene vesele (ne podcjenjujem, ali nikako!) ne pridaje previše pažnje. Ona je pak bila curka koja je znala iz obične krpe izvući najbolje, upakirati sve to nekako da izgleda sjajno i promišljeno, jednostavno je bila cura koja je plijenila pažnju. U dvadesetima je završila u vezi s naizgled divnim dečkom. S divnim dečkom koji ju je volio prebijati na vrlo kreativne načine, tako da je nekoliko puta završila na hitnoj, jednom sa zdrobljenim bubregom.
Tatjana je – isto se tako ne zove, ali ne želim da netko prepozna djevojke, žene o kojima pišem – nešto mlađa od mene. Njen je sadašnji suprug uspješan, markantan, zabavan u društvu. Kad izađete s njima, imate osjećaj da su savršen par. Tatjana je žena potpuno uništenog samopouzdanja. Njen joj savršeni, markantni, crnomanjasti suprug govori da je nevrijedna, bezvrijedna, da nije ništa bez njega, da je nitko ne bi ni pogledao da nema njega, da je nesposobna, glupa, jadna. Tatjana je jedna od najljepših žena koje poznajem, jedna od onih koje pogledate i pomislite „ona je stvarno bila u prvom redu kad je Bog dijelio ljepotu“.
Kad je Martina prvi puta završila na hitnoj, doslovno sam je odvukla k sebi. Pričale smo cijele noći, ispričala mi je sve što je prolazila, svaki šamar, svako nabijanje u zid, svaki udarac šakom. „Ostavi ga“, govorila sam. Ona je klimala glavom i govorila da bude, da svakako bude, da mora. Možda bi ova priča bila nešto drugačija da sam ja bila zrelija, da sam shvatila da je najlakše reći „ostavi ga“, a najteže to učiniti, da u Martininoj glavi vlada kaos i da ona jednostavno ne vjeruje da je odlazak rješenje. Još gore – ona vjeruje da su njegovi udarci – uzrokovani ljubomorom – nekako opravdani. Da ih je „zaslužila“.
Martina i Tatjana su ekstremni primjeri. Anja, na primjer, ne ostavlja muškarca s kojim nije sretna i to opravdava riječima „on je dobar čovjek, ne tuče me…“ I u tome „ne tuče me“ odjekuju desetljeća i desetljeća šamara koje dijele naši čvrsti muškarci, glave obitelji, muškarci koji znaju što žele. Odjekuju desetljeća žena koje su bile sretne kad ih muškarci ne bi udarali, koje su se smatrale spašenima jer partner ne dijeli šamare zbog raznih razloga. Jer je nekako prešutno to bilo njegovo pravo. Kao što Martina negdje u sebi misli da je pravo njenog partnera da svoju nesigurnost rješava šakama, a Tatjana iskreno vjeruje da je njen partner divan, a ona bezvrijedna bez njega.
Nebrojeno sam puta, stvarno nebrojeno puta, prisustvovala razgovorima o nasilju u obitelji. I često se ponavljalo isto pitanje – „zašto nije otišla?“ ili „sama si je kriva kad to trpi“. Nisu to nužno zlonamjerne ili bezosjećajne rečenice – više nepromišljene. Razumijem stav iza tih rečenica. Svatko je gospodar svoje sudbine. Nitko ne treba trpjeti nasilje. Ali istodobno te rečenice ne osnažuju. Upravo suprotno – ubijaju. Jer nekako ispada da je žena sama tražila nasilnika. Da ima neraščišćene odnose iz odrastanja. Da nešto u njoj potiče nasilje. I tu je ona neizgovorena, a gruba rečenica: „mogao bi me udariti jednom…“
Nasilje jest kompleksno, i sigurno postoji nešto u žrtvi što bi trebalo izliječiti da nasilnika sljedeći puta na kilometar, ali mi živimo u nasilnoj kulturi u kojoj nas i uče da možemo biti sretni da nas partner ne tuče, što je zapravo indirektno priznanje prava muškarca da udara. I da, nominalno i javno – mi smo protiv nasilja. Praktično i stvarno: većina žena koje poznajem otrpjela je neki oblik nasilja. I sama sam u ranim dvadesetima od tadašnjeg momka pokupila šamar.
Istina, taj je šamar bio ono što mi je trebalo da me zauvijek otrijezni od mogućnosti sretnog života s njime, ali udario me, pljunuo i vjerojatno bi završilo mnogo gore po mene da nismo bili u javnosti. Iz nekog razloga, to je nešto čega se ja sramim.
Iz nekog razloga, nije mi padalo na pamet javno govoriti o tome. Iz nekog razloga, dugo sam to osjećala kao svoj minus. Možda zato što sam negdje u sebi vjerovala da je to nešto što se događa, nešto uobičajeno, nešto normalno.
Srećom, danas znam da nije.
Srećom, danas sam u braku sa čovjekom koji je najnenasilnije stvorenje u svemiru. Srećom. Mogla sam imati manje sreće i završiti s nekim poput Tatjane, s nekim tko će gušiti moje snove i podrivati mi samopouzdanje. S nekim poput Anje, tko prema meni nije dobar „ali me ne tuče“. S nekim poput Martinina partnera koji jest grub i nasilan i nesiguran.
Srećom, kad sam počela raditi u novinama, zapao me upravo ovaj sektor: najmanje seksi od svih ponuđenih, najmanje „naslovnički“, najmučniji. Provodila sam dane s nevladinim udrugama koje se bave pravima žena i djece, s ljudima koji godinama ulažu trud u senzibilizaciju javnosti e da bi konačno ovom tvrdoglavom društvu utuvili u glavu da nasilje NIKAD nije rješenje. Svako nasilje, ali svako.
Prije par godina, moj uskoro desetogodišnjak, a tada dvogodišnjak smo se vraćali iz trgovine. Imala sam pune ruke vrećica. On je tražio da ga nosim. Nisam mogla i tražila sam da prošeta tih pedesetak metara do kuće. On je ljutito sjeo na pod. Ja sam sjela kraj njega. Sjedili smo tako 45 minuta. Punih 45 minuta: za jednog dvogodišnjaka, čitavu vječnost. Pričala sam mu. Objašnjavala da smo to vrijeme mogli potrošiti na park. Molila. Nije htio – htio je da ga nosim i nije ga previše zanimalo da jednostavno fizički ne mogu. Nakon 45 minuta konačno je ustao i ljutito mi dao ruku pa prošetao kući.
Bila sam nevjerojatno ponosna na njega tog dana. Na njegovu upornost, na volju, na odlučnost. Kad smo tu scenu prepričali u jednom većem društvu drugih roditelja, čuli smo komentare poput „ne bi on meni tako“ ili „pokazala bih mu ja tko je gazda“ ili „treba to riješiti s dvije-tri po turu“. Od jedne sam psihologice čak čula da djetetu treba postaviti granice (slažem se) i da mu ništa neće biti „ako ga povremeno klepim po guzi“. Nikad nisam udarila svoje dijete, niti ću. To sam raščistila sama sa sobom prije nego sam rodila i toga se držim. Ali nevjerojatnom broju roditelja savršeno je normalno udariti dijete po guzi i u tome ne vide ništa sporno. Kako ga drugačije odgojiti?
Nasilje je nevjerojatno složeno. Počinje od toga da se ne poštuje osobnost i karakter druge osobe. Počinje od grubog razgovora, od onog „nisam tako mislio“ kad žuč prokulja u prvoj svađi. Počinje od neprihvaćanja različitosti, od odbacivanja slabosti. Jer u tome je korijen nasilja: u ideji da slabe treba gaziti, umjesto osnažiti.
Nedavno mi je jedna prijateljica rekla da će ti ljudi pomoći da dođeš taman stepenicu ispod njih i ni korak dalje. Možda ima pravo. Možda se to stvarno tako događa. Možda smo toliko zapleteni u vlastite igre moći da zaboravljamo jedni prema drugima biti ljudi.
Voljela bih da sam bila mudrija kad je Martina prvi put došla s modricom. Voljela bih da sam tada znala ovo što znam danas: da žrtvama treba vremena.
Da ja, kao promatrač, imam pravo držati je za ruku, liječiti joj masnice, govoriti joj da vrijedi i da se bori, pomagati joj i slušati je, pa koliko traje da traje. Ako joj treba milijun puta ponoviti da ima izlaza, a onda treba ponoviti tih vražjih milijun puta – sve dok ne shvati da nasilje nije snaga, nego slabost. I da eto, ima nekoga tko je neće otpisati riječima „ona to sama traži“ ili „ako ti ne paše, zašto ne odeš?“. Ali bila sam dijete koje nije razumjelo puno o ljudima i odnosima pa sam mislila da je treba pustiti. Danas se trudim svima oko sebe dati razumijevanje, slušati ih, biti tu kad odluče progovoriti i znati da postupak izlaska iz začaranog kruga nasilja ponekad traje. Stvarno, stvarno traje.
Razmislite o tome jer sigurno – SIGURNO – poznajete najmanje jednu osobu koja je nasilje doživjela ili doživljava. Pokušajte shvatiti da je teško priznati da se nasilje događa. Da se žrtva ponekad toliko boji svojeg zlostavljača da će ga u javnosti braniti (ipak u sebi zahvaljujući tom nepoznatom nekom što se umiješao). Ljudi nisu lego kockice: nije moguće samo presložiti dijelove koji smetaju i štrše, promjena je proces, postupak, promjena traje i za promjenu treba vremena i strpljenja.
Hajdmo je svi olakšati ljudskošću.
[divider]Pogledajte spot Ženske sobe [/divider]
