Ne nismo postali psiholozi, ali svakako pročitajte ovaj tekst jer bi se lako mogli prepoznati i pronaći svoj razlog za početak bavljenja rekreativnim sportom
Da, planiramo trčati ZG polumaraton i slijedimo svoj plan, ali sada ću pogledati unazad i pojasniti neke stvari. Potreba za trčanjem, kod mene, došla je intuitivno. Čula sam od mnogih trkača slične priče. Meni je glas u glavi počeo govoriti: ‘Run Forrest, run!’ i tako sam počela trčati. Preuzela sam stvari u svoje ruke, odlučila i krenula. Nisam više željela pasivno gledati da mi se život događa, željela sam ga živjeti. Na početku sam trčala zbog osjećaja nemira i napetosti. No, ubrzo sam počela trčati iz čistog gušta. Uz trčanje sam postala emocionalno stabilnija, efikasnija, bolje raspoložena, a samopoštovanje mi se definitivno vratilo.
Prvi korak: Trčanje simbolizira život
Trčanje u mnogome simbolizira život. Teško nam se pokrenuti, obući tenisice i napraviti prve korake. Teško je pretrčati prve kilometre, disati pravilno i isključiti onaj negativan glas u našoj glavi: ‘Ti to ne možeš! Što ti to treba? Ozljedit ćeš se!’. Naravno da tražimo isprike i vrlo rado bi odustali. Želja za kretanjem nas ipak tjera naprijed.
Drugi korak: Čarolija
Psihologija trčanja, vrlo brzo nas nauči da, ukoliko se pokrenemo, preuzmemo odgovornost, ustrajemo, fokusiramo se na krajnji cilj i putem sami sebe bodrimo: ‘Ti to možeš! Lebdiš! Evo još samo malo i cilj je tu!’, kapljice znoja mogle bi se pretvoriti u pravu čaroliju. Onu koja će utjecati i na druge aspekte našeg života. Mnogo toga se može naučiti iz te vilinske prašine koju dižu naše tenisice dok trčimo.
Treći korak: Glava donosi odluku!
Možda ste čuli za termin ‘Runners high’? To je osjećaj kada je tijelo samo alat našeg vlastitog uma. Glava je ta koja donosi odluku i upravlja. Ona želi još jedan korak više. Tijelo u toj borbi često nema šanse, a mnogi sportaši to dokazuju iz dana u dan (Janica i Ivica, svakako). I tako korak po korak trčimo sve dalje i dalje, te smo snažniji, jači, otporniji i odlučniji. No, ne samo to! Istovremeno nam misli postaju čišće, a duh mirniji. Pozitivna psihologija u svom punom sprintu..
RUNNERS HIGH
Dugo vremena se nagađalo, ali 2008. godine je njemački istraživački tim, na čelu s Dr. Henningom Boeckerom konačno i znanstveno potvrdio da tjelovježba potiče proizvodnju endorfina u mozgu (biokemijski spoj i vrsta enzima koja stvara osjećaj ugode, podiže raspoloženje, ali ima i djelovanje protiv bolova). Drugim riječima, ‘Runners high’ je stvaran i nije samo priča.
U istraživanju su koristili PET scan u kombinaciji s nedavno dostupnim kemijskim spojevima koji otkrivaju količinu endorfina u mozgu. Referentna skupina sastavljena je od deset trkača dugoprugaša kojima je rečeno da se istraživanje bavi moždanim receptorima.
Osim PET scana, kojeg su prolazili prije i poslije dvosatnog treninga, također su morali riješiti i psihološki test kako bi se utvrdilo njihovo raspoloženje prije i poslije treninga. Rezultati su pokazali i da je euforija bila izraženija kod trkača s više endorfina, te da su se dodatno proizvedeni endorfini definitivno povezali s dijelovima mozga odgovornima za raspoloženje i emocije.
‘Neki ljudi imaju izrazito snažan doživljaj nakon dužeg i intenzivnijeg treninga. Nakon dva sata trčanja, razlika se može pročitati sa njihovih lica.’, kaže Dr. Boecker
Trčanjem treniramo ne samo pluća, srce i noge, treniramo i mozak. Dr. Boecker, kao rekreativni trkač i biciklist, kaže da i on nakon treninga osjeća da su misli jasnije i da mu je duh mirniji. Rezultat je zdrav duh u zdravom tijelu.
Znanstvenici kažu da se redovitim vježbanjem ustvari ‘cijepimo protiv stresa’. Cool!
