Kako sam potpuno od svoje volje, bez ikakvih pritisaka (u stilu treba mi zbog posla, udajem se za šest mjeseci i trebam papire i slično) počela učiti nizozemski jezik…
Pitanje kojim ću se malo pozabaviti jest: Što je s ljudima koji govore dva ili više jezika? Imaju li/imamo li mi zaista više osobnosti? Jedini uvjet za eksperiment je da poznavanje jezika uistinu znači i mogućnost tečnog izražavanja misli, ideja i stavova. Dakle, ne da ste samo sposobni reći: ‘Dobar dan, molim jedno pivo’ ili ‘Koliko košta ova majica?’
Razgovarala sam o tome s kolegama jezičarima u nekoliko navrata i manje-više su mi svi potvrdili činjenicu da zaista postoji nešto od svakog od tih jezika što ih je na neki način odredilo kao osobe ili utjecalo na konačno formiranje njihove osobnosti. Sve do jednog seminara na kojem smo sudjelovale moja kolegica (također anglist i germanist) i ja, nakon kojeg smo ostale pomalo zbunjene, budući da smo na jednom predavanju čule vrlo jasnu poruku predavača, inače neuropsihijatra:
„Govorite li s vašim djetetom ijedan drugi jezik osim materinjeg, u djetetovim prvim danima razvoja, to je čin izdaje.“
Naša zbunjenost temeljila se na pitanju: „A što ako mi osjećamo da je nama neki drugi jezik materinskiji’? Što je onda čin izdaje? Koga izdajemo – sebe same ili dijete? Kasnije u razgovoru smo zaključile da obje imamo isti ‘problem’. Ponekad nam se dogodi da se, govoreći engleski ili njemački, često osjećamo prirodnije te da su nam objema te kulture puno bliže po kompletnom mentalno-emocionalnom sklopu, od naše materinske.
E sad, je li učenje stranih jezika odredilo mene i kolegicu, oformilo te naše osobnosti ili smo mi takve od rođenja pa smo odabrale te jezike jer je bilo potrebno posegnuti za njima kako bi se dijelovi naših osobnosti lakše izrazili – na to pitanje nemam odgovor, no nije mi ni važan.
ČITAJTE I OVO Duolingo: Najlakši put za učenje stranog jezika iz kreveta
Ono što sam kod sebe same primijetila jest da se ta neka čudna ‘pojava’ do kraja izrazila kad sam počela učiti treći strani jezik, prije otprilike tri i pol godine.
Potpuno od svoje volje, bez ikakvih pritisaka (u stilu treba mi zbog posla, udajem se za šest mjeseci i trebam papire i slično) počela sam učiti nizozemski jezik. Osim što sam jezik savladavala relativno brzo i s lakoćom, snažno sam osjećala da je nekako „moj“, i gotovo da bih svaki put s olakšanjem uzdahnula kad bih uvidjela da su neke stvari u tamošnjoj kulturi onakve kakve sam ja zamišljala da bi trebale biti, no kod nas su sasvim drugačije pa je to u mojoj glavi i srcu stvaralo konfuziju, a onda sam vidjela da postoji mjesto gdje su stvari bliže stanju u mojoj glavi i tada sam shvatila da je sa mnom ipak sve u redu.
Nikako ne želim da netko pomisli da podcjenjujem hrvatski jezik i kulturu – pa to bi značilo da podcjenjujem sebe samu, svoju obitelj, prijatelje, ljude koje volim.
No, ipak i kako god bilo, progovorivši taj famozni nizozemski zaista sam naučila puno stvari o sebi (ili da budem autoironična, razvila još jednu stranu svoje „višestruko podijeljene ličnosti“). Druga dva jezika koje govorim, engleski i njemački, danas koristim i na način da i sama prenosim znanje drugima, jer ih i predajem.
No, za te jezike, pogotovo za engleski, ne mogu reći da su to ‘strani jezici koje govorim’ i ‘alati koje koristim’ – engleski je ‘moj’ jezik i na njemu razmišljam jer mi je jednostavno prirodnije, to sam (isto) ja.
Za nizozemski nemam baš previše kompanjona za razgovor, no i dalje s užitkom učim i proučavam taj na prvo slušanje grub, no meni ipak baš lijep jezik te paralelno dalje (sasvim nesvjesno) razvijam tu stranu svoje „multiple personality“. Bez lažne skromnosti mogu reći da mi se jako sviđa. Ta osobnost je slobodnija, optimističnija, troši manje novca i više uživa u „sitnicama koje život znače“, racionalnija je u stvarima u kojima je prije bila gotovo djetinjasta i nekako bolje „kuži stvari“.
Je li se učenje nizozemskog poklopilo s mojim (konačnim) odrastanjem, ili je došlo do onog „jedna stvar je vodila drugoj“? Ne bih znala.
No samu sebe sve češće ulovim kako u (polu)šali govorim da „ja nisam odavde“. Čini se da ću s godinama i naučim li još koji (po mogućnosti germanski) jezik, ta rečenica sve manje biti šala, a sve više istina!
Autorica je Dora Ječmenjak, profesorica engleskog i njemačkog jezika
.
[divider]Ovaj tekst nastao je u suradnji sa školom stranih jezika ‘Smart’ [/divider]
Smart škola stranih jezika posluje od 2006. godine, a dio je Smart grupe zadužen za poduku stranih jezika za sve uzraste: općeg i poslovnog tečaja stranog jezika, pripreme za međunarodno priznate certifikate, hrvatski za strance, pripreme za maturu i poduku te jezično savjetovanje.
