Vrludali smo dok nismo osmislili kompletni plan trčanja za predstojeći maraton u Zagrebu (za nas polumaraton). Moram reći da mi izrazito teško padaju dani odmora. Naime, zakačio sam se i to jako. Lakše mi je povezati niz treninga nego odmarati, pa krenuti ponovo. Možda je vrijeme, možda sam ja odnosno moja glava, ali tako je.
Za svu ekipu koja traži nešto za sebe, smatram da mogu reći: Da, trčanje mi je aposlutni lijek za sve u životu. Pamćenje, rano ustajanje, brige, posao, napor, prometne čepove… Da nabrojim samo neke! I da, trčanje me, među ostalim, naučilo da uspijem zadržati onaj osjećaj apsolutne sreće.
ČITAJTE JOŠ: Pripreme za Zagrebački polumaraton (3): Deset kilometara prvi put!
Što trčanje čini našem tijelu? Da, endorfini su mi super ali ima puno više od toga. Nikad se zapravo do večeras nisam to pitao. Kiša, hladnoća, prilično užurban dan na poslu, a ja u pola 9 navečer s tenisicama na nogama trčim ‘petaka’ po našem [lightbox link=”https://coolklub.com/wp-content/uploads/2014/08/plan-trcanja-polumaraton-2014..png#”]planu trčanja[/lightbox].
Sada je možda vrijeme za pisanje pitanja Lastanu: Jesam li normalan? Koji je okidač sreće u mozgu?
Ne jedan nego su dva. Barem! Prvi je osjećaj moći. Pretrčati desetak kilometara kad god ja hoću bio jedan od mojih ciljeva koji sam si postavio prije dvije i pol godine. Danas, trčim po stepenicama, radim sklekove i, moram to reći, imam problema s kilažom. Ali ne u negativnom smislu, nego trudim se zdržati svojih, mislim, posve cool muških 90 kilograma. Sad sam na 91 i pazim da ne idem ispod toga. Drugim riječima topim se.
To je dakle moć. Drugi je u mozgu. Oni koji treniraju znaju za onaj osmijeh kada na petom kilometru uzbrdice jednostavno ‘ravnaš’ uspon pred sobom. Vjerujem da to blesavo izgleda dok ti iz očiju ‘šiba’ znoj no, taj osjećaj je ludilo. Što ga pokreće?
‘Oslobađanje endorfina u mozgu’ toliko je često ponavljana rečenica u društvu i svi je često izgovaramo iako sam siguran da nas malo zapravo zna što ona zapravo znači. Pitao sam ‘Google’ i našao par zanimljivih postova o tome. Evo ga:
Zašto smo nakon treninga ‘nekako sretniji’?
Ako počnete trenirati, vaš mozak prepoznaje taj početak kao početak stresa, pali se alarm. Kako početku aktivnosti slijedi i pritisak na srce, mozak misli da je tijelo ugroženo i ispušta se protein BDNF. E sad, kako sam pronašao, taj isti protein odnosno njegov nedostatak jedan je od razloga za suicidalno ponašanje kako tvrdi naša znanstvenica dr. sc. Nela Pivac (razlog više da treniramo).
Protein BDNF nas štiti i obnavlja neurone i ima ulogu sklopke koja nas ‘resetira’ u pozitivnom smislu. Zato neki trkači govore o ‘razbistravanju’, zato nam je gotovo uvijek poslije treninga nekako sve bistro i jasno i dobre smo volje. Sada dolazimo i do famoznog ispuštanja endorfina čija je uloga također borba protiv stresa ali i blokiranje osjećaja boli.
To je onaj dio koji sam spomenuo: Ja na usponu, noge i listovi ‘otkidaju’, a mene pere euforija. Dakle, kada drugi puta govorimo o benefitima treniranja ja ću uz endorfine spomenuti i BDNF. Zajedničko djelovanje ta dva proteina s vremenom stvara ovisnost poput uživanja u nikotinu ili nekim težim drogama. Razlika je u tome što je ovaj spoj zapravo dobar za nas.
I za kraj. Ako želite osjetiti sreću o kojoj pričam, a s kauča se niste pomakli godinama (kao i ja prije) krenite i jednostavno odvježbajte samo pet minuta. Mislim doslovce SADA, ovaj tren. Ako nakon toga ne sjetite olakšanje i osjećaj sreće vodim vas na pivo!
Hvala na čitanju!
Vezane teme:
