Kažu da je ‘texting’ ok, ali djeca trebaju puno više vremena provoditi u društvenoj interakciji. Google ili Minecraft ih neće ih naučiti kako da prepoznaju emocije i izraze lica koja ne vide jer gledaju u zaslon…
Pod istim naslovom prije nekoliko se dana pojavio tekst u New York Timesu koji me pogodio ‘u srž’. Naime, prije malo više od godinu dana zaljubila sam se u svoj novi iPad mini. Plan je bio da moj šestogodišnjak tom uređaju neće imati pristup. To bi bio prvi…
Već nekoliko godina, moje dijete rješenje svojih igrica traži na Youtubeu. Čak mislim da je zbog Googla naučio pisati slova (prvenstveno riječ: LEGO). Stari laptop završio je u njegovim rukama, tako da su razni uređaji s ekranom dio njegove svakodnevnice. Moji pokušaji da mu ne dam iPhone završili su neslavno jer kao i većina roditelja počela sam ga koristiti u situacijama kada trebam par minuta mira. Tako je na kraju krajeva završio i moj pokušaj da mu zabranim iPad.
Samo pokušaj – jer Steve Jobs učinio je te gadgete sa zaslonima osjetljivim na dodir upravo savršenim igračkama za djecu. Tableti su za njih neodoljivi. Na neki načini i za nas roditelje. Djeca ispred koje na stalku stoji tablet sve su češći prizor. Od restorana do aviona. Kako i neće biti kada su ‘tamo’ dostupni svi oni zabavni sadržaji koji će plijeniti pažnju potomka kada morate nešto obaviti ili samo želite par minuta mira i tišine.
ČITAJTE JOŠ: Kako smo preživjeli digitalni post i je li nas uhvatila kriza?
Sjetim se tako slike doručka na godišnjem odmoru: mlada mama koja panično pali Teletubbise na svom tabletu. Iako je muzička podloga odzvanjala cijelim restoranom i svi smo se pogledavali, dijete se smirilo i konačno prestalo plakati. Lijek protiv vike, dreke, plakanja i drame…i tako to krene.
Steve Jobs, u jednom je intervjuu iz 2010. (dijelove kojeg je ovih dana ponovo prenio New York Times baveći se ovom temom), zaprepaštenom novinaru rekao kako njegova djeca dotad nikad u rukama nisu imala iPad.
„U našoj kući, djeci ograničavamo koliko tehnologije mogu koristiti…“
Pitam se zašto? Možda je točno znao što stoji iza njegovog izuma.
Stručnjaci koji se bave razvojem djece slažu se i preporučaju da se svi uređaji s ekranom koriste ograničeno. Ono što sam ja primijetila kada svom prvašiću u potpunosti zabranim korištenje ekrana (savršena kazna) je da mu se ponašanje radiklano mijenja.
Dijete počinje više primjećivati svoje igračke (za koje je kraj ekrana nezainteresiran), smišlja kreativne igre, uzima u ruke knjigu i lista….ali prije svega, smireniji je.
S druge strane znam da ga je nemoguće izolirati od novih tehnologija koje već predstavljaju značajni dio života i sve govori da će toga biti još i više. Na kraju krajeva, razmišljam i o tome kako mu mogu zabraniti buljenje u ekran kad i sama pred njim provodim jako puno svog vremena. Za mene, vrijeme provedeno pred ekranom nije ograničeno, ali za novopečenog školarca svakako se trudim da bude umjereno pa čak i kada se radi o edukativnom i interaktivnom sadržaju (učenje jezika i sl.)
Iako kažu da je ‘texting’ ok, djeca trebaju puno više vremena provoditi u društvenoj interakciji. Google ili Minecraft ih neće ih naučiti kako da prepoznaju emocije, čitanju izraza lica…
Najnovija studija s odjela psihologije UCLA, otkrila je da su djeca (12-13 godina, kojoj su u petodnevnom kampu bili potpuno zabranjeni elektronički uređaji) puno bolje iščitavala osjećaje od djece koja su nastavila slati poruke, gledati televiziju ili igrati video igrice.
I zato upamtite Jobsove riječi! Tko će znati bolje nego čovjek koji je osmislio i prodao nam tu priču kroz neodoljive male ekrane. On je svake večeri sjeo za stol sa svojom obitelji i pričao priče, raspravljao o knjigama i povijesti i na kraju sam rekao: “Nikad nitko nije izvadio iPad ili kompjuter“.
Vezane teme:
