Kad ono, ove godine, neka sasvim druga priča. Stvarno je kako kažu: svaka trka je priča za sebe. Ne treba ju podcijeniti, ali ne treba ju ni precijeniti. Tako meni kriza nije ni došla…
Prošlogodišnje maglovito i značajno hladnije vrijeme na startu Zagrebačkog maratona, ove godine zamijenio je pravi ljetni dan. Najava jako toplog vremena neke je trkače (kao mene npr.) sigurno malo prestrašila….ali nema odustajanja, ide se do kraja! Kapa na glavu i laganija oprema, obavezna. Tko vodu nije pio, sretan nije bio J.
Uzbuđenje na najjače. Ne znam ni sama koliko puta sam bila na wc-u prije nego smo krenuli prema Trgu bana Jelačića. I ponovo, na startu mi se opet činilo da moram piškiti. Nije bilo vremena za zagrijavanje jer smo ga neozbiljno potrošili na uslikavanje i postanje na facebooku i twitteru i ostalim društvenim mrežama. Što reći, ipak smo amateri kad se radi o trčanju, ali profesionalci kada se radi o društvenim mrežama!
Pucanj je označio start. Okruženi s puno Slovenaca kojima je ovo bila zadnja provjera prije Ljubljanskog maratona, školama trčanja, članovima atletskih i tracking klubova, krenuli smo u novu avanturu. Prvih nekoliko kilometara ‘privikavanja’ na zagrebački asfalt nastavilo se trasom kojom sam trčala i prošle godine. Znala sam što me čeka ili možda ipak bolje reći da nisam imala pojma što me čeka. Tako je to izgleda s dugim trkama. Nikad se ne zna. Nove tenisice (Salomon), nova trka, novi dan…
Krenula sam dobro, ali ritam mi je pomalo ipak padao i tek se oko 7 km se nekako uskladio i stabilizirao. Činilo mi se da mogu i brže, no strah od veće krize koju bi mogla doživjeti kasnije, ako se preforsiram, ipak je napravio svoje. Negdje oko 18 km, prošle godine, noge su bile jako teške, jedva sam promijenila smjer na Selskoj i u cilj sam ušla jedva dižući svoje umorne udove.
Kad ono, ove godine, neka sasvim druga priča. Stvarno je kako kažu: svaka trka je priča za sebe. Ne treba ju podcijeniti, ali ne treba ju ni precijeniti
Tako meni kriza nije ni došla… …s odmakom od dva dana, čini mi se da sam trčala u nekom transu. Prvi puta mi se dogodilo da ne čujem ‘tetu’ iz slušalica koja mi govori na kojem sam kilometru. Apsolutno mi je nevjerojatno da sam je par puta čula da nešto mumlja, ali nisam je aktivno slušala. Pl
aylista, na kojoj sam revno radila večer prije sva se zbrčkala jer sam slučajno stavila opciju „shuffle“…..ali ni to mi nije smetalo. Nisam brojala korake, nisam brojala kilometre, nisam razmišljala o ničem (osim tu i tamo o vremenu u kojem bi mogla završiti trku).
Trnci koji su navrli neočekivano i snažno u par momenata dok sam trčala ulicama mog Zagreba, dali su mi uspomenu na neopisiv osjećaj i trku koju neću zaboraviti. Kad sam u zadnjem kilometru shvatila da postoji još snage u meni da dignem noge, da produžim korak, da se nasmijem sama sebi i da utrčim u cilj u ritmu bubnjeva, shvatila sam da bi i pravi maraton mogao postati novi izazov koji ću željeti probati.
Sunčana i jako topla nedjelja, 12.10.2014. bit će urezana u moje pamćenje i zbog sasvim nove vibre Zagrebačkog maratona. Bez prometa, bez trubljenja, puno nasmijanih i veselih ljudi koji navijaju za sve i svakoga! Natpisi potpore članova obitelji i prijatelja onih koji su trčali zabavljali su me putem od istoka do zapada Zagreba. Imamo šanse postati #cool mjesto za maraton. Zagreb je to pokazao u nedjelju! #samokazem
Vezana tema:
Ovo je dakle bila sunčana strana ulice, možda će vas zanimati kako je utrku pretrčao ‘ON’: ZG polumaraton: Prestigao me tip deset godina stariji od mene i naučio cool lekciju
