16. kat
Ponekad dio Zagreba pronađem u Rijeci, u njenim austrougarskim građevinama i njenoj uređenosti: ima ona, nemojte krivo shvatiti, puno tog zagrebačkog u sebi. Ponekad ga pronađem u toj masi naglasaka i izgovora koja čini moj grad. Ponekad ga pronađem u Splitu koji obožavam jednako strastveno kao i Zagreb.
Češće Zagreb tražim u nekim posebnim prolazima na koje nabasam posve slučajno, vraćajući se sa subotnje kave, u nekom [lightbox link=”https://coolklub.com/wp-content/uploads/2013/11/Zagreb4.jpg#”]pogledu kroz prozor[/lightbox] nad kojim se upravo nadvija zavjesa; ponekad je to pogled na neku domaćicu koja usred radnog dana iznosi posteljinu na prozor; ponekad su to grafiti koji me uvijek iznova razvesele i nasmiju; ponekad su to one beskrajne procesije tužnih lica koja natežu svoje pive ispred kvartovskih trgovina.
Jedan od svojih podstanarskih stanova odabrala sam upravo zato jer je bio na 16. katu nebodera i imao je pogled na sjever, na čitav Zagreb i znam da sam beskrajne noći provela oslonjena na prozor i zagledana u ta svjetla podamnom, u ta svjetla koja su se nadimala i podrhtavala i činila a grad izgleda kao da diše. Pokušajte ponekad, pogledajte Zagreb odozgo i shvatit ćete da on doista diše, on je živ i treperav u dubini, on je više od mreže ulica i zgrada, on je jednostavno Zagreb i diže se i spušta u ritmu našeg disanja.
I tih sam noći koje sam provodila tako oslonjena o prozor slušala radio i razmišljala o tome – a to sam često radila, otkako znam za sebe – što rade ljudi dolje? Koliko se ljudi upravo rađa? Sada, dok ja stojim na prozoru? Koliko ljudi upravo nekome izjavljuje ljubav? Koliko ljudi liječi slomljena srca, koliko ljudi prekida, koliko se ljudi svađa, koliko ljudi vodi ljubav, koliko ljudi šuti, koliko – pa… – koliko ljudi sada, sada, sada, umire?
Mnogo je Zagreba u meni i gdje god živjela – danas je to Samobor, ali može biti i bilo koji drugi grad na svijetu – uvijek ću prepoznati kad me zazove. A zove me iz mene, iznutra, iz onih svojih granica koje smo zajedno iscrtali, a njegove su granice u farovima koje šaraju kolaž po stropu, u mračnim haustorima koje obilježavaš poljupcima, u [lightbox link=”https://coolklub.com/wp-content/uploads/2013/11/Zagreb3.jpg#”]lišću[/lightbox] koje ti se – samo u nekim ulicama! – plete pod nogama dok hodaš, u suncu koje – opet, samo u nekim ulicama – na nekoliko trenutaka svijet oboji zlatno, i u maglama, posebno u zagrebačkim maglama koje nekako najbolje pokažu bit stvari i volim posebno njih, te bijele magle, taj gusti sirup iznad grada jer počnem misliti što je moglo biti i tko sam mogla biti i što smo zapravo jedni drugima i zašto moj grad voli skrivati upravo te važne stvari.
To su moje granice Zagreba. Ponekad poželim, kao što sam poželjela davno kao dijete, dok sam s ocem šetala uz Savu, da počnem hodati uz njenu obalu sve do ušća u Dunav, pa dalje i dalje i dalje, sve do Crnog mora i uvjerena sam da bih, kada bih onamo konačno stigla nakon mnogih dana hodanja, i ondje pronašla dio Zagreba.
Ma bih. Sigurno bih.
