Na pola puta smo. Ovaj post pišem isključivo radi svih onih koji smatraju da ih je prehlada izbacila iz takta, ako ste revno trenirali do prehlade ne brinite!
Danas sam istrčao 16 kilometara. Ja i Barbara smo ovim ispunjenjem zadatka prevalili točno polovicu naših priprema za Zagrebački maraton, odnosno ‘naš’ polumaraton 13. listopada 2103.
Kako se osjećam? U glavi zadovoljan, a tijelom odsutan. Šalim se. Ali i ne. Zapravo ne mogu opisati što mi je. Danas sam po prvi definitivno shvatio da ova naša avantura itekako ima svoju podlogu i da imamo tu duljinu polumaratona u svojim nogama. Definitivno je imamo.
Ne bih htio da me se krivo shvati. Nisam sumnjao. Ali kada po prvi puta u životu trčite 10, 13, pa 16 kilometara onda vam se prije tih treninga pomalo zavrti u glavi. Mi smo danas zbog ovog treninga bili uzbuđeni kao mala djeca. Apsolutno sam oborio svaki svoj rekord u trčanju.
Sve ovo govorim jer sam imao priličnih problema u 20 dana i nikako se nisam mogao sastati s[lightbox link=”https://coolklub.com/wp-content/uploads/2013/08/PLAN-TRCANJA-POLUMARATONA1.jpg#”] planom trčanja[/lightbox] koji smo zacrtali. Posljednjih mjesec dana vukao sam neku čudnu prehladu koja se iz kašlja pretvorila u šmrcanje i nisam znao da li me (konačno) u 39-oj uhvatila alergija ili sam se razbolio da toga i nisam bio svjestan.
Nakon krvnih pretraga i snimanja sinusa ispalo je da sam imao sinusitis i da mi se u lijevom nosnom kanalu skuplja nekakva vodica.Ta vodica nije presudna za moje trčanje pa ću to pitanje rješavati nakon Zagrebačkog maratona.
Dakle tri tjedna od koja dva kronično nisam uspio povezati dva dobra treninga. Kada kažem ‘dobra’, to znači da zbog problema s disanjem nisam mogao ispuniti svoje kvote. Snaga i energija nije bila u pitanju ali kada vam se nos puni brzinom svjetlosti to zna biti problem. Ja sam imao ove:
1) Dišni kanali i nos su OK pa krenem trčati ali se otprilike na polovici počne puniti i počnem disati na škrge i stajem jer ne mogu držati nikakav tempo. Zadišem se kao parna lokomotiva već nakon prvog kilometra o tome da svakih 500 metara zastajkujem da ispušem nos neću govoriti.
2) Dišni kanali i nos su ajmo reći OK ali na mahove dišem otežano pa me negdje na pola puta uhvati slezena, stajem, krećem ponovo, pa zbog boli opet stajem i odustajem jer ne mogu dostići svoj tempo. Glava mi bubnja zbog napora da udahnem malo zraka.
Za svo ovo vrijeme nisam srećom imao temperature. Koliko dobro toliko i otežavajuće. Da se radilo o temperaturi odležao bi dva ili tri dana i sve bi bilo OK. Ovako borba je trajala mnogo dulje. Taman kad sam mislio da je sve OK preko noći bih se vratio na početak. I iskreno sam se preplašio da zbog toga neću stići odraditi sve ciljeve.
Umjesto kompletnog treninga ja sam u dva navrata radio sljedeće. Nisam mogao trčati duge pruge ali sam zato trčao 100 metara koliko sam god mogao. Gotovo da sam se u dva navrata doveo do stanja kada ću pasti u nesvjest. I tako u nekoliko ponavljanja. Na taj način, mislio sam, uspjet ću zadržati eksplozivnost i odraditi barem kakav takav trening
Ovo i pišem kako bi svi oni koji bi se mogli naći u sličnim problemima ne bi započeli kuknjavu kao ja.
Unatrag tjedan dana otrčao sam pet pa devet kilometara, ovih devet približio sam se svom rekordu otrčanom par dana prije (10 kilometara). Iskreno, mislio sam da ću danas istrčati 13 i da će me skupljati žlicom.
No, to se nije dogodilo. Kako trčim bez ikakvog sata (samo sa štopericom) prvi puta na nju sam pogledao na 1:02:34, dakle sat vremena. Znao sam da sam na prekretnici od deset kilometara i da bih mogao pretrčati zacrtanih 16.
I uspio sam. Meni je najzanimljivije to što me unatoč snažnom peckanju u nogama ništa drugo nije boljelo. Disao sam perfektno i dobivao dovoljno zraka cijelim putem. Savršen osjećaj nakon toliko muke.
Kada smo trčali posljednjih 500 metara dali smo si ruke. Ja i Barbara, uvjeren sam, imamo tu dužinu.
Kada jednom shvatite – ajmo ponoviti da smo totalni amateri – ali kada jednom shvatite da ste blizu cilja, to vam daje novi poguranac. Mislim, prije 12 sati mislio sam da neću izdržati. A da kojim slučajem nisam to bi ozbiljno poljuljalo plan da istrčim taj polumaraton. Umjesto toga, veselim se ponedjeljku i ‘sitnici’ od sedam kilometara.
To je taj COOL osjećaj. ZG polumaraton stižemo!!!
Za kraj evo jednog videa, nadam se da neću ovako završiti:
