Naučio sam da čitav svijet želi živjeti na vrhu planine, a da ne zna da je istinska sreća u načinu savladavanja litica…
Kolumbijski nobelovac Gabriel Garcia Marquez umro je u 87. godini u Mexico Cityu od plućne i urinarne infekcije, javio je CNN. Marquez je rođen u Aracataci u Kolumbiji, gradu koji je poslužio kao nadahnuće za Macondo, u kojem se događa radnja romana ‘Sto godina samoće’ iz 1967. Nobelovu nagradu za književnost Marquez je dobio 1982. Novinarstvo je smatrao najljepšim poslom na svijetu.
‘Gabo’, kako mu je glavni nadimak, smatra se najvećim piscem ikad na španjolskom jeziku. U Kolumbiji su ga zvali još i ‘El Maestro’ ili ‘Nuestro Nobel’ – naš nobelovac te ‘pukovnik magijskog realizma’.
Posljednjih godina živio je vrlo povučeno i nije davao izjave za novinare. Evo njegove priče “Oproštajno pismo”.
“Spavao bih manje, a sanjao više…
Kada bi Bog za trenutak zaboravio da sam ja samo krpena marioneta, i podario mi komadić života, moguće je da ja ne bih kazao sve što mislim, ali nesumnjivo bih mislio sve što kažem. Stvari bih cijenio, ne po onome što vrijede, već po onome što znače. Spavao bih manje, sanjao više, shvatio sam da svaki minut koji provedemo zatvorenih očiju gubimo šezdeset sekundi svjetlosti. Hodao bih kada drugi zastanu, budio se dok ostali spavaju. Slušao bih druge kada govore, i kako bih uživao u sladoledu od čokolade.
Kada bi mi Bog poklonio komadić života, oblačio bih se jednostavno, izlagao potrbuške suncu, ostavljajući otvorenim ne samo tijelo već i dušu. Bože moj, kada bih imao srce, ispisivao bih svoju mržnju na ledu, i čekao da zagrije sunce. Slikao bih Van Gogovim snom, na zvijezdama jednu Benedetijevu poemu, a Seratovu pjesmu bih poklanjao kao serenadu u trenutku tkanja. Zalijevao bih ruže suzama, da bih osjetio bol od njihovih bodlji, i strastveni poljubac njihovih latica… Bože moj kad bih imao jedan komadić života…
Ne bih pustio da prođe ni jedan dan, a da ne kažem ljudima koje volim da ih volim. Uvjeravao bih svaku ženu i svakog muškarca da su mi najbliži i živeo bih zaljubljen u ljubav. Dokazivao bih ljudima koliko griješe kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare, a ne znaju da su ostarili kad prestanu da se zaljubljuju. Djeci bih darovao krila, ali bih im prepustio da sama nauče letjeti. Stare bih poučavao da smrt ne dolazi sa starošću, već sa zaboravom. Toliko sam stvari naučio od vas, ljudi…
Naučio sam da čitav svijet želi dživjeti na vrhu planine, a da ne zna da je istinska sreća u načinu savladavanja litica. Shvatio sam da kada tek rođeno dijete stegne svojom malom šakom, po prvi put prst svoga oca da ga je uhvatilo zauvijek. Naučio sam da čovjek ima pravo gledati drugoga odozgo jedino kad treba da mu pomogne da se uspravi. Toliko sam toga mogao naučiti, premda mi to neće biti od veće koristi, jer kada me budu spakirali u onaj sanduk, ja ću na žalost početi da umirem…”
Gracias Gabo!
