Jornet drži rekorde u penjanju i spuštanju s Akonkagve, Matterhorna, Mont Blanca, Mount McKinley… Tijekom sezone na treninge utroši 1000 sati i pretrči 520.000 metara visinske razlike
Ukoliko vam je potrebna motivacija kako bi se čim prije pokrenuli ne tražite dalje. Donosimo vam priču o Kilianu Jornetu. Priča je to o iznimnom sportašu, trkaču, ultramaratoncu koji je s 20 stupio na svjetsku pozornicu, pobijedio (dapače oborio rekord) i, evo, već osmu godinu ne silazi s pobjedničkih postolja utrka na kojima se pjavi.
Ne samo sportaš već i tumač sporta i života. Kako mu uspijeva? U njegovim izjavama možete pronaći sve ono što nas tjera naprijed. Bolovi? Ozljede? Kilometri? Kilian kao da se na njih ne obazire. Znakovito ili ne, ali zbog svega toga i svih tih tisuća istrčanih kilometara ozlijedio se samo jednom – trčeći po asfaltu!
Zagovara minimalizam. Pojašnjava kako bez obzira na sponzore (Salomon!) sam odabire svoje projekte (utrke) i sam odlučuje kako će im i kada pristupiti.
‘Trčanje je cool zato jer sve što vam treba jesu tenisice i možete krenuti…’
Priča o Kilianu nije ona o rekordima mada je i to jer ih ima na pretek, nama se ipak zanimlivijim čine njegova promišljanja o sportu i životu. Zapamtite samo mu je 28. Prije osam godina postao je sinonim za superčovjeka. U svijetu ultramaratonaca, onom u kojemu ekipa ponekad trči i stotinama milja u najneprijateljskijem zamislivom prirodnom okruženju (tijekom jednog poginuo je njegov prijatelj Stéphane Brosse), njegova dosadašnja postignuća čine se nevjerojatnima.
Sa samo 20 godina istrčao je Ultra Trail Mont Blanc (100 milja i 9144 metra visinske razlike) za manje od 20 sati ostavljajući najbolje trkače za sobom. Za skoro sedam sati skinuo je rekord 165 milja dugačke utrke Tahoe Rim Trail, potom je pobijedio na 110 milja utrci na Korzici za nevjerojatna 32 sata i 54 minute (što je za četiri sata bolje od ranijeg rekorda) dok mu je za 500 milja prelaska preko Pirineja trebalo osam dana.
Prošlo ljeto pobijedio je na utrci Hardrock Hundred Endurance Run u Koloradu (SAD), završivši utrku od 100.5 milja za 22 sata i 41 minute, što je za 40 minuta brže nego prije. Potom se našao na utrci Alaska’s Mount McKinley završivši je za 11 sati i 40 minuta ili za cijelih pet sati i 6 minuta boljim vremenom od prijašnjeg pobjednika.
Avantura na Aljasci ujedno je bila i posljednja u sklopu projketa ‘Visovi mog života’ (Summits Of My Life) u kojemu planira postaviti rekorde u trčanju na i sa najpoznatijih planina svijeta. Projekt je to koji traje godinama, a trebao bi kulimnirati penjanjem i spuštanjem na vrh Everesta bez kisika.
I sve to da bi zaključili da se ne radi ‘samo’ o trkaču. Naime, Kilian šest mjeseci na godinu skija (u pitanju je skijaško planinarenje), a ostatak vremena trči.
O Himalaji…
Ogromna! To ne spoznaš odmah ali potom se vratiš u Europu, baciš oko na Alpe i pomisliš: ‘Čovječe pa ovo nisu planine, ovo su brda…’
Najbolja utrka…
Je ona koja će se dogoditi. Inače volim pomalo divlja mjesta poput onih u Skandinaviji, neke šume u Nizozemskoj. Ima ih i u SAD, Škotskoj… Što žeim reći, ljepota nije u pejasažu nego u nama. Ukoliko ljepotu nosimo u sebi vidjet ćemo je na svakom koraku.
Najdraži komad opreme…
Trčanje je idealno jer je jednostavno. Sve što trebate jest par tenisica. Ponekad, dok putujem automobilom, vidim lijepu planinu i kažem si : ‘STOP, želim ići tamo’. Skinem traperice i trčim.
O prehrani…
Prije nisam imao određeni režim prehrane s godinama pazim sve više. Dan prije utrke moja se prehrana ponekad sastoji od pizze ili kruha i Nutelle .Ne jedem puno mesa, možda dvaput na mjesec, majka mi je vegetarijanka i u principu jedem zdravu hranu. Također, naviknut sam da za vrijeme trke malo jedem. Ponekad morate nositi zalihe ako je trka dugačka poput vode ali na mjestima gdje mi trčimo (trail) ima puno bobica. U proljeće pogotovo.
O bolovima…
Mislim da se navikneš na bolove. Na cestovnoj utrci lakše se zaustaviti i reći: ‘Joj boli me moram usporiti, stati. Stigne automobil i odveze te…’ Međutim na našim stazama ponekad je i 20 kilometara daleko do prve baze. Tada uvijek zamišljam ovo: ‘OK, što brže krenem brže ću stići pa će i kraće trajati ovo stanje u kojemu sam sada.’
Također, morate raditi i razliku u bolovima. Na primjer, znati odrediti da je bol od dužine prijeđenih kilometara ili je bol od ozljede koja se pogoršava.
O ozljedama na trčanju…
Operirao sam koljeno i to se dogodilo kada sam trčao na asfaltu. Utrke sam dosad prelazio bez ozljeda. Možda i zato jer imam dvije sezone. Šest mjeseci skijam i šest mjeseci trčim pa koristim različite dijelove tijela. Dok trčite po asfaltu uvijek rade isti mišići.
O stradalom prijatelju…
Planine znaju biti opasne. Ponekad odeš predaleko pa na kraju dana sam sebi priznaš: ‘OK, to je bilo glupo’. Nadaš se da učiš iz svojih grešaka. Ali ako uvijek kaniš ostati u svojoj granici, svojoj confort zoni, nikad nećeš vidjeti kako je ‘vani’.
Ako želiš napredovati moraš krenuti dalje. Očito je da ne razmišljaš da se ljudi bave sportom da bi poginuli već da uživaju i budu sretni.
O projektu Everest…
Kada su u pitanju velike planine, planiranje i strpljenje su najvažniji. Mislim da je taj podvig moguć unutar 24 sata ako se posloži nekoliko stvari. Na primjer, ako je dubok snijeg ili led neće biti moguće. Morat ćemo čekati, možda i dvije godine. Dobro je to što se radi o maloj grupi ljudi. Samo nas je četvero i zato smo jako mobilni.
Nadalje, nemamo sponzora pa tako ni pritiska da to uradimo čim prije. Ako nam se neće svidjeti možemo spakirati stvari i krenuti nazad, kući.
U ovo posljednje čisto sumnjamo! Pogledajte video kako se Kilian priprema za ultra utrku!
Vezane teme:
Idemo trčati Zagrebački polumaraton i ovo je naš plan!
Trčanje zimi: Salomon predstavio novu tehnologiju Motion FIT i tenisice Speedcross GTX
