Mi se ni u jednom metru ove utrke nismo pogubili. Nismo se raspali kako to obično bude. Nismo se polakomili, nismo se pretrčali i smatramo da ako poželite svakako pratite plan trčanja CoolKluba
22. Zagrebački maraton ostat će nam u lijepom sjećanju. Zapravo, mislim da ćemo ga pamtiti do kraja života. Naime, na današnji dan otrčali smo svoju prvu utrku ikada. Polumaraton, 21 kilometar i 97 metara. Cilj nam je bio istrčati ovu prvu utrku u životu do kraja i stići do cilja, ali s ponosom navodimo i vrijeme: 2:22:51. O tome nešto kasnije.
Za mene, ovo je zasigurno jedan od najljepših dana u životu i spreman sam ga uvrstiti na svoju životnu top listu. Kako amater trči svoj prvi polumaraton? Zadnjih dana bio sam pomalo smušen, a u nedjelju toliko uzbuđen da nisam znao ni što sam ni tko sam. Barbara i ja znali smo da imamo tu dužinu staze u nogama ali nikada je uistinu nismo istrčali. Naime, iskusniji maratonci od nas savjetovali su da kada se pripremaš za svoju prvu utrku nikada ne istrčavaj cijelu rutu.
Sačuvaj nešto i za kraj. Poslušali smo ih. I Barbara i ja strogo smo se držali našeg plana. Doručkovao sam kruh, pekmez i putar. Popio malo vode. I odlazio na wc uopće neznam koliko puta. Ponovno, smatram da smo postupili ispravno slušajući savjete starijih i iskusnijih prema kojima na dan utrke ne činiš ništa što već nisi. Dakle, ako nisi jeo gel ne koristiš ga ni sada. Ako nisi koristio energy barove tijekom treninga ne koristiš ih ni sada. I tako redom…
Uzbuđenje je bilo… Pa bilo je takvo da je Barbara umalo ostavila svoj startni broj kod kuće, a ja sam zaboravio svoju jaknu što će po završetku utrke rezultirati (skoro) smrzavanjem. Sve je bilo prilično nestvarno. Naime, sportom općenito počeo sam se baviti prije dvije godine. A pravi trkački trening počeo sam prakticirati prije tri mjeseca. Ovo govorim zato jer znam da postoje mnogi kao ja, kokaholičari, pušači, kojima nije ni na kraj pameti da je nešto ovako moguće. Moguće je itekako!
U prvom redu, ako pored sebe imaš nekoga u koga vjeruješ. Barbara je odabrala fenomenalan [lightbox link=”https://coolklub.com/wp-content/uploads/2013/08/PLAN-TRCANJA-POLUMARATONA.jpg#”]plan trčanja[/lightbox]. Ona je bila moj okidač, pokretač, moja snaga. Sve. Cijelo vrijeme planirala je naše treninge i prehranu i dodatke prehrani. Pronašla je plan trčanja CoolKluba koji smo preuzeli sa jednog foruma te ga malo doradili. Obzirom na rezultat, reći ćemo da je taj plan trčanja savršen za početnike.
Tjedni treninzi koji se malo pomalo pojačavaju, dižu vas i spuštaju te jednostavno vas nose prema ‘Danu D’.
Sve ovo govorim jer nismo išli u školu trčanja i sve odradili sami. Nismo mogli planirati treninge osim individualnih i zato smo i ponosni jer smo sve istrčali onako kako smo si i zamislili.
Mi se, naime, ni u jednom metru ove utrke nismo pogubili. Nismo se raspali kako to obično bude. Nismo se polakomili, nismo se pretrčali i u svakom trenutku pratili smo svoj tempo. Iskreno vjerujem da je tome razlog dobar plan trčanja koji Vam, ako ga slijedite, ne ostavlja previše mogućnosti.
Vjerujte na riječ, ponekad će Vam se činiti pomalo slab i pomislit ćete na duže treninge ali već na drugom treningu osjetit ćete koliko zapravo (niste) utrenirani.
Mali problem, ako ga uopće mogu tako nazvati bio je u našim glavama. Kako sam napomenuo, naš cilj bio je da Zagrebački (polu)maraton istrčimo do kraja i zato smo cijelo vrijeme možda previše kalkulirali i pazili da imamo ujednačen tempo. Zahvaljujući oprezu bilo smo sporiji no inače na treninzima. Po našoj procjeni mogli smo biti 10 – 15 minuta brži.
Hoću reći, kao da smo iz strahopoštovanja trčali pod ručnom.
Da li je to dobro ili loše, zaključite sami. Ponavljam, cilj je bio stići na cilj.
Drugo, mi smo lako pretrčali 16 – 17 kilometara, a mali problemi za mene su počeli pred sam kraj utrke. Kada smo se već vratili na Trg bana Jelačića i kada je trebalo stići do križanja sa Selskom i vratiti se. Jedino na što sam mislio bilo je koncentrirati se na Ilicu i svaki njezin metar. Doslovce sam trčao korak po korak.
I tad me uhvatilo. Kod križanja Ilice i Vinogradske noge su mi tako odrvenile da nisam znao što da radim. Disao sam dobro. Ali kao da je netko ugasio svjetlo. Izvukao žicu iz utičnice i ugasio me. Doslovce!
Barbara je nastavila dalje (i inače je cijelu utrku trčala barem deset metara ispred mene), a ja sam nastavio smiješnim hodom. Znate što je to? To je ono kada noge idu same od sebe, koljena vam popuste i izgledate kao pijani pingvin (blago rečeno) i pokušavate uspostaviti ravnotežu. Znao sam da ću nakon 100 – 150 metara takvog hoda nastaviti s trčanjem. A i zahvaljujući knjizi Harukija Murakamija ‘O čemu govorim kada govorim trčanju’ ponavljao sam si: Nisi došao hodati došao si trčati. Nemam pojma koliko sam to puta ponovio ali to mi je bilo jedino u glavi.
Kod Frankopanske (mislim) dohvatio sam se vode i ubrzao poprilično tjerajući se iz sve snage i uspio sustići Barbaru koja je u cilj odlučila ući samo kako ona zna damski. Ne znam kako drugačije da to nazovem. Iako je mogla, nije se pretrgnula zadnjih 300 metara, zadržala je svoj tempo od početka do kraja! U sebi sam joj zahvalio jer sam iskreno htio da na cilj svoje prve utrke stignemo skupa. To je, za mene, bilo jako Cool!
I da. Na kraju smo u cilj ušli skupa i zaplesali. Ne pitajte kako!
