Kako su ozljeda i duži trening u nas vratili strah od polumaratona

Trcanje lipsanje DizelTo je otprilike izgledalo ovako...
DizelTo je otprilike izgledalo ovako...

Bolje reći strahopoštovanje umjesto straha, nije nas strah ali da smo se malo razbahatili – jesmo. O tome ćemo pisati ovaj tjedan

I tako smo, malo po malo, došli do posljednjih tjedana treninga za naš drugi Zagrebački polumaraton. Osjećaj strahopoštovanja od prošle godine je iza nas, znamo da možemo i sada sve više gledamo vrijeme i ganjamo razne treninge. Ili?

I prvi puta mi dođe da odustanem… Sprintevi su zahtjevni, u tempu ostajem bez daha, uzbrdo mogu kilometrima, ali nizbrdo niti metar. [lightbox link=”https://coolklub.com/wp-content/uploads/2014/09/runners-knee.jpg#”]Trkačko koljeno[/lightbox], vjerojatno! (Simptomi: bol u koljenima prilikom silaska niz stepenice ili trčanja i hodanja nizbrdo) Moja druga ozljeda, čini se. Neki bi rekli da sam tek sada prava trkačica.

Ima tu naravno i dobrih stvari. Npr. trčanje po kiši. Vrijeme je ove godine daleko od idealnog i da bi nekako pratili ritam treninga nije nam bilo drugo nego trčati ČAK i po kiši. Prošle smo godine takve nadobudne gledali s upitnikom iznad glave, ali evo nas među njima. #Cool! Kad pada lagano, divota, ali kad pljušti, možda i ne baš… No, sad možemo i za to reći: „Been there, done that!“ I da, za sve one koji se pitaju: trčanje po kiši dobar je osjećaj.

Još uvijek treniramo sami. Iako savjete tražimo gdje god stignemo (čitaj: Google), možda je vrijeme za konzultacije s pravim pravcatim trenerom. [lightbox link=”https://coolklub.com/wp-content/uploads/2014/08/plan-trcanja-polumaraton-2014..png#”]Plan koji smo odabrali[/lightbox] meni nikako ne leži. Što točno? Ne znam ni sama, ali ne leži!

Moja omiljena staza na Sljemenu je porušena i da, da se još malo žalim i zanovijetam ( #totalno #uncool), trebala bi igrati svoj prvi tenis turnir otprilike u isto vrijeme kada i trčati polumaraton (znači treniram i tenis). Kme… Kme… Kme… Jadna ja! NOT!

Da se razumijemo, ništa se tu ne mora, sve to ja ŽELIM! I teško da bi me itko mogao motivirati više, biti stroži ili brutalniji prema meni, nego što to mogu sama. Zamišljam kako je trčati u grupi… koliko god istomišljenika zajedno s vama, na kraju krajeva ostajemo sami sa svojim mislima.

Čak i kada netko tko trči kraj vas priča bez prestanka, uvijek se možete isključiti i opet brijati svoje. Dobre mantre, dobar rezultat, loše mantre, loš rezultat. Tako i ja, dobra priča u glavi, dobar trening, loša priča, lošiji trening.

Da sam se samo toga sjetila danas, u nedjelju. Prvi puta nisam završila dužinski trening koji je bio u planu. Namjera mi je otrčati ga neki drugi dan. Naime, kada sam si jutro prije treninga (18 km) sama dijagnosticirala novu ozljedu – ili bolje riječi boljku tzv. trkačko koljeno, nisam znala da će mi ono predstavljati najmanji problem.

Koljeno me nije boljelo, ali premalo vode, nagla visoka temperatura i nakon tjedana i tjedana trčanja u hladu, na ugodnih 15-19°C evo nas na Jarunu u podne – zvizdan i 28.5°C. Umjesto 18 km, otrčala samo 6 km, i onda čekala i čekala Claudia da istrči svojih 18 km! Bravo za njega! Što je meni bilo? Ah žeđ, sunce, vrućina, malaksalost, što sve ne! I naravno, kriva priča.

Dobra strana medalje je da se vratilo. Pitate se što se vratilo? Vratilo se ono strahopoštovanje prema polumaratonu. Još uvijek je to 21 km! A to nikako nije malo!

Šta drugo reći nego povratak u budućnost…

 

 

More from Barbara Strelar
Trči čovječe, samo trči
Trčanje je sve veći hit, ne samo da je dobro za zdravlje...
Read More
Leave a comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.