Bolje reći strahopoštovanje umjesto straha, nije nas strah ali da smo se malo razbahatili – jesmo. O tome ćemo pisati ovaj tjedan
I tako smo, malo po malo, došli do posljednjih tjedana treninga za naš drugi Zagrebački polumaraton. Osjećaj strahopoštovanja od prošle godine je iza nas, znamo da možemo i sada sve više gledamo vrijeme i ganjamo razne treninge. Ili?
I prvi puta mi dođe da odustanem… Sprintevi su zahtjevni, u tempu ostajem bez daha, uzbrdo mogu kilometrima, ali nizbrdo niti metar. [lightbox link=”https://coolklub.com/wp-content/uploads/2014/09/runners-knee.jpg#”]Trkačko koljeno[/lightbox], vjerojatno! (Simptomi: bol u koljenima prilikom silaska niz stepenice ili trčanja i hodanja nizbrdo) Moja druga ozljeda, čini se. Neki bi rekli da sam tek sada prava trkačica.
Ima tu naravno i dobrih stvari. Npr. trčanje po kiši. Vrijeme je ove godine daleko od idealnog i da bi nekako pratili ritam treninga nije nam bilo drugo nego trčati ČAK i po kiši. Prošle smo godine takve nadobudne gledali s upitnikom iznad glave, ali evo nas među njima. #Cool! Kad pada lagano, divota, ali kad pljušti, možda i ne baš… No, sad možemo i za to reći: „Been there, done that!“ I da, za sve one koji se pitaju: trčanje po kiši dobar je osjećaj.
Još uvijek treniramo sami. Iako savjete tražimo gdje god stignemo (čitaj: Google), možda je vrijeme za konzultacije s pravim pravcatim trenerom. [lightbox link=”https://coolklub.com/wp-content/uploads/2014/08/plan-trcanja-polumaraton-2014..png#”]Plan koji smo odabrali[/lightbox] meni nikako ne leži. Što točno? Ne znam ni sama, ali ne leži!
Moja omiljena staza na Sljemenu je porušena i da, da se još malo žalim i zanovijetam ( #totalno #uncool), trebala bi igrati svoj prvi tenis turnir otprilike u isto vrijeme kada i trčati polumaraton (znači treniram i tenis). Kme… Kme… Kme… Jadna ja! NOT!
Da se razumijemo, ništa se tu ne mora, sve to ja ŽELIM! I teško da bi me itko mogao motivirati više, biti stroži ili brutalniji prema meni, nego što to mogu sama. Zamišljam kako je trčati u grupi… koliko god istomišljenika zajedno s vama, na kraju krajeva ostajemo sami sa svojim mislima.
Čak i kada netko tko trči kraj vas priča bez prestanka, uvijek se možete isključiti i opet brijati svoje. Dobre mantre, dobar rezultat, loše mantre, loš rezultat. Tako i ja, dobra priča u glavi, dobar trening, loša priča, lošiji trening.
Da sam se samo toga sjetila danas, u nedjelju. Prvi puta nisam završila dužinski trening koji je bio u planu. Namjera mi je otrčati ga neki drugi dan. Naime, kada sam si jutro prije treninga (18 km) sama dijagnosticirala novu ozljedu – ili bolje riječi boljku tzv. trkačko koljeno, nisam znala da će mi ono predstavljati najmanji problem.
Koljeno me nije boljelo, ali premalo vode, nagla visoka temperatura i nakon tjedana i tjedana trčanja u hladu, na ugodnih 15-19°C evo nas na Jarunu u podne – zvizdan i 28.5°C. Umjesto 18 km, otrčala samo 6 km, i onda čekala i čekala Claudia da istrči svojih 18 km! Bravo za njega! Što je meni bilo? Ah žeđ, sunce, vrućina, malaksalost, što sve ne! I naravno, kriva priča.
Dobra strana medalje je da se vratilo. Pitate se što se vratilo? Vratilo se ono strahopoštovanje prema polumaratonu. Još uvijek je to 21 km! A to nikako nije malo!
Šta drugo reći nego povratak u budućnost…
