Na polovici smo. Toliko čitam o ekipi koja svladava dvostruke i trostruke triatlone, da se moj prvi polumaraton naspram toga čini kao šetnja u prirodi
Ne nismo odustali, samo nam je dan prekratak. Ispadamo čudaci, ali tako je mislim sa svima koji se krenu pripremati na ovakve i puno veće tjelesne podvige. Toliko čitam o ekipi koja svladava dvostruke i trostruke triatlone, da se moj prvi polumaraton naspram toga čini kao šetnja u prirodi.
Kao što sam rekla, Claudia je mučila prehlada dobrih desetak dana i nije to ugodno. Ja sam, začudo, zdrava i ispričnicu sam iskoristila još jednom. Ovaj ponedjeljak i to zbog kiše. Nekako ću se morati sljedeći put malo pogurnuti i po kiši. Najviše kako bih osjetila kao je to ukoliko se zalomi baš na datum Zagrebačkog maratona, u nedjelju 13. listopada. Jer naravno, kad smo već prošli polovicu priprema, ne mogu si dozvoliti odustajanje zbog kiše.
I kako su točno izgledala zadnja dva tjedna?

Ludo i nezaboravno. Kao prvo, oni kratki treninzi više ne predstavljaju nikakav problem. Kada idem otrčati 5 km, stvarno se osjećam jako dobro. Nema bolova u koljenima, nogama, nema teškog disanja, sve ide poprilično glatko i tada pokušavam trčati sve brže i brže. To je preporuka svih trening programa. Kratki treninzi su oni kada testirate svoju brzinu ili kada trčite uzbrdo kako bi dobili taj element snage i eksplozivnosti za samu trku.
Sva sreća, čak ni treninzi od sedam tj. osam kilometara se ne čine tako strašnim. Pa je i po tom pitanju sve OK. No, sad treba ići dalje. Prvo četvrti tjedan priprema trinaestica pa iza toga čak šesnaest kilometara.
Bilo je lijepo vrijeme u subotu kad sam krenula gaziti tih fantastičnih trinaest. Već na startu nisam mislila da ću izdržati. Tempo sam počela hvatati tek iza 5 km i tek onda sam osjetila da trčim. Kad trčim trinaest, tih prvih pet su problem, a kad trčim pet od pet, onda nisu… Svašta!
No, gurala sam do kraja, korak po korak, malo brže, pa malo sporije i pala je trinaestica. Kad sam stala činilo mi se da mi je lakše trčati nego hodati. Prolazili su me trnci, noge nisu bile lagane, ali nakon istezanja i tuširanja, sve je bilo dobro. Kraj četvrtog tjedna! Uspjeh! Nakon tog malog trijumfa u subotu 07.09. krenuo je za mene najlošiji tjedan do sada.
Peti tjedan: trčim 5, 7, 13 km i ništa, odradim pilates i dobijem upalu mišića
Kao što sam rekla jedna ispričnica u ponedjeljak zbog kiše. Umjesto toga primila sam se pilatesa u kućnoj atmosferi i dobila takvu upalu mišića da me sve boljelo slijedeća dva dana. Nevjerojatno što znači promjena treninga….pretrčim 13 km i i ništa, sat vremena pilatesa i drama. Za srijedu moram reći da je bio naporan dan (na poslu), ali to nije isprika, trebalo je otrčati 8 km, ali sam posustala na 5 km.
Do sada nisam imala problema sa slezenom, ali za sve postoji prvi put. Pitao me brat kada pijem vodu da li me boli slezena? Ja ustvari svaki put prije nego krenem popijem čašu vode. Ovaj put nisam i kad bolje razmislim, cijeli dan sam vrlo malo jela i još manje pila, pa bi rekla da me slezena boljela od dehidracije. Puno isprika, ne znam da li koja vrijedi. Idemo dalje….
Dan iza, opet vrijeme za kratki trening. Nakon fijaska u ponedjeljak i srijedu vratio se dobar osjećaj i sve je prošlo super. Psihički sam se krenula pripremati za subotu. No, nepredviđene okolnosti malo su poremetile i te planove. Opet!