… i naučio cool lekciju. U međuvremenu u mojoj glavi se odvijala epska bitka, nešto kao Grand Slam finale Mr. Jekyll Vs. Mr. Hyde, htio sam pozvati taxi i pobjeći što dalje. Ali nisam, pobijedio sam!
Htio bih napisati da je sve prošlo super. Htio bih napisati da sam letio cijelo vrijeme. Ali ne mogu. Jer istina glasi ovako: osjećali smo se super, neko vrijeme smo čavrljali o vremenu i divnom danu i predivnom Zagrebu i kako je to sve skupa lijepo organizirano. Taj Zagreb maraton.
Neko vrijeme slušali smo glazbu iz istih slušalica, istim očima gledali i divili se ljepoti Zagreba bez prometa i vremenu koje postižemo i sve to skupa. Neko vrijeme nam je stvarno bilo super. Ali samo neko vrijeme. Ili, preciznije, do polovice utrke.
Drugu polovicu smo se razdvajali pa ponovo sastajali. Neko vrijeme sam trčao da pobjegnem ali me stigao, vukao za majicu i govorio da stanem. Gdje se djenuo taj zao momak, pitate se? Nemam pojma kada ali prilično sam siguran da se u jednom trenutku nepozvan uselio u moju glavu i kao pravi diverzant čučao i čekao svoju priliku i moj krivi potez. I dobio ga je. Ja sam mu ga dao.
Sada znam zašto je Goran Ivanišević gubio tolike ‘dobivene’ mečeve. Sad znam što sportaši misle kada kažu: ‘Ući u nešto hladne glave…’. Sada znam i sto posto sam u to siguran. Naučio sam još jednu lekciju.
Ako trenirate nemojte se samo zadovoljiti s fizičkim aspektom nego u isto vrijeme trenirajte i sebe odnosno svoj mozak!
Naime, prvih deset kilometara ništa me nije boljelo, nisam se zadihao i imao sam osjećaj da mogu dati gas kada god poželim. Salomon XScream tenisice na nogama i samo gas. Prije polovice utrke imao sam 4 minute bolje prolazno vrijeme nego prošle godine, a 10 kilometara pretrčao sam za malo više od 55 minuta, a još zapravo nisam bio unutra sto posto. Ali avaj…
Što, kako i zašto? Posve sam se izgubio u jednom trenutku. Klasična [lightbox link=”https://coolklub.com/wp-content/uploads/2014/10/annex-march-fredric-dr-jekyll-and-mr-hyde_nrfpt_03.jpg#”]Mr. Jekyll and Mr. Hyde[/lightbox] priča. Ali totalno. Evo što mi se dogodilo:
Deseti kilometar ja letim, brijem kako su mi se isplatili svi oni trbušnjaci, leđnjaci, treninzi, brdske staze. Gore, dolje. Trenirao sam stvarno dobro. I onda zastanem popiti vode i uzmem bananu. Poslušao sam savjet i stvarno praktički stao. Otvorio bocu… Potom sam krenuo par koraka pa opet stao: Tip ispred mene morao se olakšati. Hm, mogao bih i ja, pomislio sam. Oboje smo zalili travnjak.
I tu počinje.
Okrenem se i imam što vidjeti. Velika grupa koja je bila ‘debelo’ iza mene otišla mi je barem 400 metara, još jedna malo iza nje također. Dok sam shvatio što se događa prošlo je još 200 metara i tada mi se ugasila glazba i tu sam umislio da sam na samom začelju. Za-dnji. Sumrak saga. Ponovo sam stao. Posve izgubljen.
Stojim ja tako na sredini Maksimirske kao da čekam tramvaj. Stojim i polako vadim mobitel iz one futrole koju zavežeš za ruku. Ekipa me prolazi i valjda ne vjeruje svojim očima što radim. Na mobitelu pokušavam stisnuti play ali znojni prsti i ekran osjetljiv na dodir ne idu skupa. U slušalicama ostaje muk, a ja sâm sa svojim prijateljem u glavi koji ne želi izaći.
Stani, stani, stani!
Lagano spremam mobitel i kao da se ne radi o ZG polumaratonu – trci za koju se spremam mjesecima – krećem s noge na nogu. Nije se vidjelo, ali u tim trenucima bih sam sebe pregazio bagerom. Naprijed nazad, sravnio bih se sa zemljom, a vi bi čitali tekst tipa: Krenuo je trčati polumaraton a onda mu se dogodilo nešto strašno… (ziher bi dobili puno klikova).
Ništa. Trčkaram. Posve slomljen trudim se ali kao da ne mogu pomaknuti noge. Mislim si: Kvragu i pišanje i voda i banana i stajanje. Nikada više neću stati. Trebao sam pretrčati post s vodom, popiti gutljaj i nastaviti dalje. Ovako sam izgubio tempo, pace, brojanje i sve je otišlo kvragu. Pratite me? U utrci gdje sve ide naprijed ja stojim i brojim sam sebi – unatrag. Kakva greška!
I to je to. Nema više. Cijelim putem – do cilja – svađao sam se sam sa sobom. Kreni – stani, odustani – nemoj, žedan si – nisam, bilo bi bolje da odustaneš loše ti je vrijeme.
Neću! Neću! Neću!
Kada sam stigao do cilja proglasio sam pobjedu i sve je nestalo. Bio sam sretan što sam izdržao i nisam se predao jer stvarno, ja ne znam kako da vam to drugačije napišem, ali u mojoj glavi usporedo s utrkom odvijalo se veliko i jako stvarno Grand Slam finale Jekyll Vs.Hyde. Pobijedio sam ja. Čak sam i bio 4 minute bolji nego prošle godine s vremenom 2:19:37.
I tu se vraćam na početak priče. Stigao sam na kraju posve iscrpljen radi vlastite borbe u glavi. Noge me nisu boljele, nisam se čak ni zadihao – po tome sam vidio koliko sam se zapravo dobro pripremio ali sam zaboravio na ‘glavu’. Nisam previdio ali priznajem da nisam imao pojma da se tako nešto može dogoditi – meni.
Utrčao sam u cilj, Barbara me dočekala s pivom i vodom (hvala ljubavi). Ona je bila dovoljno jaka i zapravo je istrčala prekrasnu utrku i popravila svoje vrijeme za deset minuta. Sada sam još ponosniji na nju ali i na nas oboje jer stvarno je teško trčati te kilometraže. Ja sam se previše opustio i, kako se kaže, pripremao ražanj dok je zec još bio u šumi.
I još jedna stvar na kraju. Znate li tko je bio ispred mene? Gospodin Zdenko Boban, 1965. godište. Pregazio me kao plitak potok taj tip deset godina stariji od mene. Gospodine Zdenko, nismo se upoznali, ali ste mi dali cool lekciju za idući put!
Idemo dalje jer mi ni ne pada na pamet sada stati. Vidimo se na ZG noćnom ceneru, a polumaraton ću kad tad stisnuti na ispod 2:05:00. #samokazem
