Prihvatio bih posao popločavanja trga domino kockicama na +40 stupnjeva Celzijusovih samo da mogu sjediti i da mi noge koriste za ništa
Danas sam odradio svoj drugi trening vezano uz [lightbox link=”https://coolklub.com/wp-content/uploads/2013/08/PLAN-TRCANJA-POLUMARATONA.jpg#”]plan priprema[/lightbox] za Zagrebački polumaraton. Iako posljednja dva tjedna trčim u prosjeku svaki treći dan (zapravo skoro svaki drugi dan) danas mi je bilo posebno teško trčati.
Ne mogu odrediti točan razlog zašto je tome tako. Cijeli dan je bio super do trenutka kada sam krenuo oblačiti tenisice. Priznajem, u tom trenutku bio sam spreman izmisliti sto i jedan izgovor. No, krenimo redom.
S posla sam stigao oko 17,30 sati, jeo sam i odmorio pola sata pa krenuo na Tuškanac. Jao majko.
Radije bih jeo [lightbox link=”https://coolklub.com/wp-content/uploads/2013/08/mahune-čušpajz.jpg#”]mahune čušpajz[/lightbox] dok ne skviknem, pristao da me slijepac provoza gradom 300 na sat. Radije bi da me ubace u top i ispale u trnje. Da rade samnom sve što hoće samo da ne moram hodati.
Kamoli trčati. Ne danas.
Imao sam osječaj da se nemogu pomaknuti ni 100 metara. Bio sam zlovoljan. Prihvatio bih posao popločavanja trga domino kockicama na +40 stupnjeva Celzijusovih samo da mogu sjediti i da mi noge koriste za ništa. Oni koji trče Zagrebački ili bilo koji drugi maraton ili polumaraton totalni su pacijenti. Ovo mi nije trebalo. Mislio sam.
No, shvatio sam da sam otišao predaleko od kuće da nisam uzeo novčanik i da ne mogu zvati taxi. Onda sam totalno šizio sam na sebe zbog te, potpuno idiotske ideje (tko zna koje u par minuta) što sam uopće pomislio na mogućnost zvanja taksija i da je definitivno glupo sve osim pokušaja trčanja.
Krenuo sam trčati i udarati nogama kao da njima imam namjeru zabijati čavle. A osjećaj. Hm. Kao da zamnom poskakuju dvije olovne kugle, a na njima sjedi petogodišnjak i smije mi se. Kroz glavu mi je u par metara prošla sto i jedna (mahom) glupa ideja.
Ali što. Nakon dvadeset koraka želja za bauštelskim radovima zabijanja čavala u asfalt vlastitim nogama je nestala, kugle također. Malac je ostao, mahnuo mi iz jurećeg automobila kao da mi kaže imaš tempo. I to kakav tempo! Nit spor niti prebrz već onako fin – junački.
Mislio sam: Noge moje kud me odnesete dobro je. Danas nije moj dan i ako ruta ispadne preko kilometra bit će dobro. Samo da dođem do doma. Trening ću nadoknaditi sutra. Obećajem.
Ali noge su me nosile i nosile. Uzbrdo Tuškancem sve do [lightbox link=”https://coolklub.com/wp-content/uploads/2013/08/cmrok.jpg#”]Cmroka[/lightbox]. Ni ‘b’ od klasične boli u listovima koja mi se javlja svakog prvog kilometra. Ništa. Nizbrdo kod vodovoda po[lightbox link=”https://coolklub.com/wp-content/uploads/2013/08/jurjevska-ulica.jpg#”] Jurjevskoj[/lightbox]. Trčim ko Forrest Gump. Održavam tempo i čuvam koljena. Nit bi više da me ubace u top. Niti mi se sviđa ideja da popoločavam trg domino kockicama. Smijem se sam sebi.
I trčim.
Sad me više ništa me ne može izbaciti iz takta. [lightbox link=”https://coolklub.com/wp-content/uploads/2013/08/palainovka.sized_.jpg#”]Palainovka[/lightbox], krug, nazad prema Gupčevoj zvijezdi. Totalno super. Disanje normalno. Torzo napet kao puška.
Da sat nije pokazivao 21,15 što je značilo da sam prilično preko današnjeg plana od pet kilometara tko zna gdje bih danas završio.
Hoću reći, pogurajte se ponekad. Ili neka vas poguraju. [lightbox link=”https://coolklub.com/wp-content/uploads/2013/08/Fitness-Picture-Quote.jpeg#”]Bacite se[/lightbox]. Bit će vam drago. I jedite mahune! Eto, to su savjeti.
Lp!
Vezana tema:
