Dosad ste mogli shvatiti da je Barbara u ovoj priči trener i glas razuma. Ja se nekako još uvijek tražim i na sve ovo gledam i čudom se čudim. Ljudi moji ja trčim i postajem ovisnik!
OK, evo i mene. Preživio sam prva dva tjedna treninga i priprema za ZG polumaraton. Kokakoličar i pušač poput mene prije samo godinu i pol dana valjao bi se od smijeha na samu pomisao da ću ovo raditi. Riječ ‘maraton’ u mom slučaju koristila se jedino u smislu filmskog maratona. I svaki put kad trčim u glavi čujem onu legendarnu Delićevu: ‘Pa ljudi moji jel je to moguće!’
No, evo. Svako jutro u 7,06 kada vidite da netko leti Trgom bana Jelačića i hvata linije 14 ili 17 prema Savskoj to sam Vam ja! Prepoznat ćete me po ponosnom držanju kad uskočim u tramvaj. Nemate pojma kako je lijepo šprintati i ne zadihati se kao parna lokomotiva. Cool.
U ovom postu osvrnut ću se na nekoliko detalja. Prvo da spomenem kako ne trčim sa slušalicama u ušima. Glazbu volim ali jako teško pronalazim što bih slušao. Kako mi je mašta prilično bujna bojim se da bi me taktovi pjesama koje ja izaberem odveli u krivom smjeru (Rocky, TopGun… znate već…). Iako. Složili smo prilično cool play listu za trčanje i mislim da s njom čak ne bih imao problema ali ima još nešto:
Tenisice i oprema
Smeta me svaki komadić opreme koji klepeće dok trčim. To mi ponekad stvara probleme pred sam kraj treninga jer umišljam da mi razbija koncentraciju. Ključ, mobitel, privjesak. Sve! Ponekad me čak i ‘krivi’ udarci žniranaca (vezica) po tenisici izbace iz takta. Ali samo ponekad. I svaki put dođem do cilja i svaki put se pitam kako je to moguće ali jest i nadam se da će mi to izaći iz glave.
Zato se najbolje osjećam u dry fit majici koja mi se zalijepi za tijelo i kratkih hlačama od pamuka. S hladnijim vremenom planiram uskočiti u tajice. (E, to će biti jako zanimljiva slika i trenutak za pamćenje).
Isto tako, sve do prije neki dan nisam se dao iz svojih tenisica starih godinu i pol dana. Što će mi nove? Ta ne igram nogomet. Niti im išta fali. Sva ta pitanja i pojašnjenja (pronator ili supinator) dovodila su me do ludila. Pa pobogu pa trčali su ljudi[lightbox link=”https://coolklub.com/wp-content/uploads/2013/08/jesse-owens-berlin-olympics.-athletics-print-poster-canvas.-sizes-a3-a2-a1-2213-p.jpg#”] i prije[/lightbox] i nisu pazili da nakon XY kilometara mjenjaju obuću.
Onda mi je Barbara pokušala objasniti da svi koji trče imaju po nekoliko(?!) pari tenisica. Onda mi je kolegica na poslu koja se duže bavi trčanjem rekla da je nekoliko pari tenisica ‘must‘. Pa sam sve to ponovo prenio Barbari koja je na sve dodala priču o ozljedama. Eh, kako sam po tom pitanju klasično muško – liječniku ne idem do zadnjeg ali kada već moram onda sam već napola gotov i tada bih za zdravlje popio i znoj babuna pomiješan s čajem od koprive – popustio sam i kupili smo tenisice za mene. [lightbox link=”https://coolklub.com/wp-content/uploads/2013/08/DSC0033.jpg#”]Nike Lunarlon model [/lightbox](sjajne su). Dovoljno za sad.
Zanima vas vrijeme?
I eto mene ljudi ja trčim. Što da kažem. Ima dana kad mislim da me ni stampedo bikova ne bi natjerao u trk ali nakon sedam kilometara se smijem sam sebi. Malo me boli lijevo koljeno, malo desni list, malo oboje ali osjećaj pokoravanja ulice je vrijedan.
A vrijeme? Oh, to varira. Na godišnjem sam kilometar trčao 4,45 minuta po kilometru što je sasvim u redu. Ali više sam na 6,30. Čak i 6,05 minuta po kilometru mi ne predstavlja problem. Čitam forume i vidim da je to zapravo vrijeme za cure i svaka im čast. Ja se zasad nemam namjeru baviti vremenima iako ni to u dogledno vrijeme nije isključeno, a tada…
